TheMudri
18.10.2008., subota
Moja ljubljena...
|
Ja lovim u magli. Svi sanjaju vinuti se u nebesa- tada kukaju kada se spuste među nas. Možda samo putovanja mogu maglu mrziti. Gradovi ih vole. Ja klanjam se tom vlažnom eteru koji krije, koji guta sve nijanse ljudskih tajni, a proizvodi utvare. Što gušća magla- deblje čuvstvo. Oči širom otvorene sipaju tečnost kroz zjenice. Oči širom otvorene, kako i trebaju biti. One postaju skromne i budne kada magla natapa ulice, osamljena igrališta, zgrade nijeme, tajnovita drveća. Jutros, pogled kroz procjep okna prosviraše mi glavu, bila je tamo samo tugaljiva rina krova uronjena u maglu… a u daljini samo ona… magla. Bježim na ulice. Moje tri leće i ja. Neću morati moliti prizore, ne. Ova vlažna perina, prerijska mitologija porođena iz nje bit će mi vodilja i kamo god prošao otkiti ću novo, iako u starom gradu gdje žmireći mogu napipati put. Idem gledati kako predmeti izranjaju iz zraka, kako tapkaju i škljocaju koračanja maglovitih ljudi. Duh se spustio u preriju i vrijeme je narodnim pričama, vrijeme je plodnoj lakovjeri da kao žestoki seksualni objekt draži maštu, sklonište i netaknuti azil mogućega. Gusta, gusta, gusta magla…oči lakovjerne. Oči djeteta. Smješkam se tada. Netko zatim izranja, polagano škripi i materijalizira se nekoliko metara ispred mene. Puno je bolje kada samo čujem korake a ne vidim ništa. Možda tamo mrtvac hoda, možda netko poznat, demon. Možda majstor Margaritu po Balkanu vodi. Nadam se čudu, iako ga ne trebam. Iščitavajući maglu ja čudim čudna čuda, stvaram slatku jezu, dječje misterije. Sjedim i pišem vam, da. Ali svakih pola minute pogledam kroz prozor ustrašeno. Neće valjda uteći ova transilvanijska scenografija, prije nego se ogrnem i sjurim se pun strepnje zavodljive, moliti za njeno gusto mlijeko. Obećati moram, ne, neću gristi bradavicu. U nestrpljenju, obećavam. U uzbuđenju, odlazim. Utroba zove. Vjetre budi tih, ne rastjeruj nebesa iz parkova grada ovog, ne goni duhove iz krošnji prijatelja mojih. Pusti me da prođem kroz maglu ovu. Obećavam, dobar bit ću.   |
03.10.2008., petak
Zar je ljeto zbilja gotovo?
  |
08.09.2008., ponedjeljak
Freedom From
|
Again I feel the tables turning Feel the light and shadow flickr Through this flickering space of mine, Wanting me to play the game… It's a game of suffering and joy They call it life, Life, an explanation for a game that doesn't miss A playful ramification But rarely a bliss A justification to feel what ever comes and sweeps away… And that what came my peace to steal No…no more games… No more games sweet baby A brand new game calls upon me An ancient game watching over U and me And everyone else who wants to see Shhhhhh , but tell everyone: It's a game of beeing free I still see the tables turning I still see the light and shadows flickr On my gentle palm non the less In a tinny theatre making just a tinny mess Now they're easy to see Easy to clean up Need I only an eye and a mop On my palm they shall stay Only as piteous actors they will play And now… it's time to put the curtain down. |
20.08.2007., ponedjeljak
Izumiranje genotipa
|
Danas bijaše ljetni dan. Njih nema koliko bi čovjek možda iz prve ruke zaključio, jer njihov sadržaj mora sadržavati(sadržaji uvijek sadržavaju) neke osnovne elemente. Ljetni datumi i sunce na nebu nužni su ali nipošto dovoljni uvjeti. Pored njih potrebni su a) slobodno vrijeme b) barem malo poleta u duhu c) dovoljno velika nakupina molekula vezanog vodika i kisika a da joj ljudi nadjenu naziv more, jezero ili rijeka d) društvo jedne ili više mile ti osobe e) animacija bilo koje vrste Prema tome, to je spoj intrinzičnog i ekstrinzičnog koji ulijeva svoje postojanje u opisni zbir pojma ljetnoga dana. Ako tuguješ zbog toga jutra umrle kornjačice a želudac ti se možda steže pri pomisli na sutrašnji radni dan svi ostali elementi neće sami po sebi stvoriti konfiguraciju ljetnoga dana. On je dakle, subjektivna kategorija, a holist kakav jesam, držim kako naša psihofizička energija nije izolirana od ostatka okoline, počevši od očiju ili glasa prijatelja, preko plavog neba i oblaka što mute boje pa sve do blistavo jezive dubine svemira. Subjektivno i objektivno ne stoje jedno nasuprot drugog već se prožimaju, uvjetuju i tvore dinamiku sve fenomenologije. Uglavnom, bio mi je ljetni dan, a kada si na javnoj površini poput kupališta velike su šanse da ćeš nabasati na druge ljude. I oni tumaraju za svojim ljetnim danom kao za uspješnom audicijom. Većina ih radi ono što i svi drugi. Valjda zato i jesu većina. Oni se sunčaju, mi se sunčamo, oni ponijeli ručnike, mi ponijeli ručnike, oni imaju loptu-lopticu, mi imamo nešto slično Neki leže malo više od drugih, neki imaju djecu a neki velike trbuhe, ne moramo mi doduše slijediti svaki primjer. Jedan doduše primjer na koji smo nabasali ovoga dana bio je toliko živopisan i specifičan da je postao razlogom ove skupine riječi. Na lijepoj smeđoj Dravi koja se kojih 20ak kilometara nizvodno ulijeva u lijepi plavi Dunav, na kupalištu grada Osijeka poredane su grupacije iz roda homo sapiensa(sa ponekom iznimkom) koji kao što su prirodnjaci zaključili svoje pedomorfne aktivnosti tj. igre običavaju činiti u grupama. Grupacije od dvoje do osmero formirane u aproksimaciju kruga posijane su u plićaku i čine svoje čini. Svi manje ili više uobičajenih mota i raboti, dok su jedni –one koje smo gotovo bili prisiljeni zamijetiti- bili nešto manje uobičajeni. Neki su valjda jednakiji od drugih. Bila su to tri mužjaka ranije imenovanog pedomorfnog genotipa no koji su bizarno neodoljivo podsjećali na ritualne forme nižih primata. Upravo ta analogija osupnula je mene i moje dvoje sudrugova. Svi troje spomenutih bili su u dobnoj skupini između 25 i 35 godina, što je za sapiensa doba zrelosti, rasploda i akumulacije financijske sigurnosti. Za oči, bila su to tri pomalo dementna i masivna odojka, jedan obrijane glave i rustikalne masivne građe koji je zacjelo alfa mužjak te dvojica sa kraćim grivama također zadojena punomasnim mlijekom i u dubokoj masti pečenim mesom i krumpirićima. Svojevrstan samotni protagonist bila je njihova lopta. To je posve lagana srednje veličine lopta za plažu sa vedrim tonovima te nezaboravnim motivom snjeguljice i 7 patuljaka. Nismo još sigurni tko je odabrao loptu koja služi kao neobična komplementarna protuteža tim domicilnim slavonskim gorilama u vodi. Možda su je ranije oteli nekom nedužnom djetetu, veseleći se njegovim tugaljivim suzama. I što je u njih bilo toliko bizarno ili vrijedno pažnje a da sam odlučio zaprljati ovaj list papira?! Pa upravo homogenost i neobjašnjivi animalizam te manje skupine ljudi. Tri odrasla klipana, masivna te posve sirova u nastupu igrajući se s loptom igru koja posve očito nije imala nikakva vidna ili naslutiva pravila. Bili su u plitkoj vodi nekih 30-40 minuta bez da je iti jedan od njih progovorio ili se obratio ovom drugome. Posve nijema suradnja vladala je grupom u tom bizarnom nasumičnom kreveljenju. Bacali bi loptu rukama, nogama, glavom i to u neodređenom pravcu, trčali posve sumanuto u svim smjerovima, zabijali se jedan u drugoga kao i o površinu vode posve nasilno i bezobzirno prema svim drugima na plaži. Možda smo prisustvovali mjesečnom kupanju ove fascinantne podvrste čovjeka, još jedne braće na nižem genetskom stupnju. Gledajući ih doista su djelovali baš kao primati u obnašanju kakvog rituala, nijemi, agresivni, gruvajući i sebe i Snjeguljicu sa 7 patuljaka o vodu i zrak te se povremeno zalijetajući i bacajući po plićaku. Prebjegli sa platna kakvog BBC-evog fascinantnog dokumentarnog filma o autonomnim vrstama u srcu divljine. Kada jedna od tih ljudeskara ne bi imala loptu ili suigrača na dohvat ruke naprosto bi odvalila glavom u vodu ili se bacila sa mjesta, kao u nekom izopačenom afektu hiperglicemičnog djeteta ili nasilnika koji ispuhuje ventile na neživoj prirodi. Čovjek je mogao samo stajati i gledati u brutalnu sirovu razigranost tri nijema klipana koji su se odbijali od vode kao loptice u fliperu. Povremeno bi članovi krda u naletu drugarske ljubavi nasrnuli jedan na drugoga te se gnjurili u vodu, gurali se i gušili, kešali jedan za drugoga te se zatim iznova nepredvidljivo raspršili po vodi te se zaletili i grunuli sebe same o pijesak plićaka. Lopta kojom su se služili kao da nije imala vidljivu svrhu jer ponekad bi ju samo grunuli o površinu vode kao Kubrickova gorila kosti, bacili je dalje te lovili kao pesi ili bi samo plutala pored njih neko vrijeme posve nezamijećena. Bilo je i trenutaka kada kao da nisu ništa radili, iscrpljeni i zadihani stajali bi u nepravilnim formacijama, blizu jedan drugoga, također posve nijemi...a te povremene stanke najčešće prekidao ćelavi alfa mužjak koji bi se tada iznenadno bacio unatrag grunuvši o vodu, zaskočivši člana klana ili samo zafitiljivši loptu spontano tamo negdje nigdje. Zanimljivost: njihove kretnje, posve nasumične i nevezane većinu vremena, promatrane kroz duži period posjedovale su određenu strukturu determinističkog kaosa! Jer koliko god nepredvidljivo bilo što će slijedeće učiniti kao pojedinci, zasigurno ni sami ne znajući sudeći da se ponašaju posve instinktivno, kao grupa uvijek bi se u određenim vremenskim intervalima skupljali i međusobno približavali, dahćući jedan uz drugoga, možda crpeći energiju iz međusobne blizine, a sve da bi se iznova raspršili u nepredvidljivim formacijama. Djelovanje nekakvog neobičnog atraktora čini se posve očito. Također, promatrajući ih cijenjeni kolega sa Filozofskog sveučilišta za istraživanje fenomena lingvističko-kognitivne strukture homo sapiensa Goran Milić i ja razvili smo teoriju kako komunikaciju vrše isključivo na kemijskoj bazi, putem strujanja zraka pod pazusima kao i uobičajenih sekreta. Doduše, prva teorija bila je ta kako se komunikacija, ma kako rudimentarna bila, vrši loptom ili tjelesnim znakovljem, gdje bi oštro udaranje glavom u vodu sa desne strane krda značilo kako je taj dio kupališta njegov legitimni teritorij za širenje genetskog poola. Teorija se pokazala vjerodostojnom kada smo uočili da je prosjek obitavanja druge dvije gorile na desnoj strani kupališta (koju je u skladu sa našom hipotezom alfa mužjak obilježio za sebe) bio iznimno nizak. Teorija je pala u vodu tek kada smo uočili posvemašnju nezainteresiranost tih mužjaka za bilo kakvom komunikacijom, kemijskom, znakovnom ili verbalnom, sa suprotnim spolom. Po tipičnim behaviorističkim obrascima činilo se da su znatno više zainteresirani za igru među sobom, pa i nerijetki fizički kontakt, što nas je navelo da se priklonimo kemijskoj teoriji sa ad hoc preinakom homogenog homoseksualizma skupine koji će nesumnjivo voditi izumiranju vrste. Naša tuga bila je ona strogo znanstvene naravi. Riječi Mathew Brodericka iz Biloxi Bluessa same od sebe pale su mi u krilo: ''Bilo je teško vjerovati da ovi dečki imaju očeve i majke koji su bili zabrinuti za njih'' |
27.06.2007., srijeda
Dosada
|
Jeste li ikada iskusili toliko dosadan i prazan trenutak da ste se obradovali osjetivši da vas je potjeralo na wc?!? Ne volim dosadu. Mrzim ju možda i više od samog straha. Tko ju uostalom voli?!? Pitajte bilo koga kome je često dosadno na poslu, vidjet ćete da nema tih para kojima ti mogu kompenzirati dosadu na radnom mjestu gdje moraš biti 8 ili više sati! Mnogi misle kako im ne bi smetalo da rade dosadan posao ili kako bi im lijepo pala besposlica samo ako plaća redovno dolazi. Bogami ne. Oče oprosti im, ne znaju što govore. Dosada je vrsni otrov. No više od svega, dosada je dosadna, tako da se odmah i uduplava. Ona Crpi, mrvi, cijedi, sakati, ukida, udara, dokida, uništava, baca u bed, bode u dušu jebe u mozak, prca u živce… Dosadu definiram kao nedostatak sve iskrene volje za bilo koju aktivnost. Dosada nije nipošto manjak opcija, već upravo manjak volje. Opća činjenica je da su ljudi bića dosade. To je ono što nas razlikuje od životinja. Nama za razliku od nižih oblika života može biti dosadno, može nam biti dosadno i kad smo sami i kad smo u društvu, kad smo vani ili unutra, kad smo s prijateljem ili strancem, kad nešto činimo ili kad ne činimo ništa. Nema pravila. Živi dokaz da je dosada duboko ukorjenjena u naš sistem upravo je u kultivaciji alkohola, droga, društvenih igara, športova, neta i perverzija… Ako je šah šport, to znači da nam je dosadno. Ako postoji(a postoji) reprezentacija ljudi koji prave papirnate avione i takmiče se čiji će ljepše i dalje letjeti-to znači da nam je dosadno. Ako su i mravinjaci postali senzacija, a natjecanje u ljepoti pasa tradicija; koga onda lažamo. Dosadno je. Sva ljudska znanost je dosada, samo zaodjenuta u izgovor znatiželje. Religija je pak obećanje i garancija u svijet ili život gdje dosada nije moguća! Mislim čak da bi se poslovi trebali plaćati upravo po rangu dosadnosti. Zar vi ne?!? Što dosadniji posao to veća i veća i veća plaća! Bilo bi to zanimljiva vrsta prijetvorbe! Možda ne bi bilo pravedno prema recimo, bombaškim odjelima i ljudima koji razminiravaju lijepu našu(kao da su i sada pravedno plaćeni), ali hej, ni sad nisu baš svi sretni. Doduše, zbog relativiteta upletenog u cijelu priču, pored nekih općih, nazovi objektivnih standarda koje bih postavio, subjektivna komponenta bila bi rješavana vrhunskim tajnim agentima odjela za pravične plače. Riječ je dakle o nadzoru svih zaposlenika te razine njihove uživancije ili dosade ne radnome mjestu. Dakle, ako ste takav perverznjak da recimo akademski posao obavljate žustro, sa guštom, poneseni i puni života, tada bi prije ili kasnije bili uhvaćani na djelu i kažnjeni. Imali bi naravno i mnogo agenta prerušenih u studente, kao i onih u mnogim drugim branšama. Svi koji uživaju i vole ono što rade bili bi odmah kažnjeni! Na taj način imali bi zdravu atmosferu na općem planu. Oni nezadovoljni i ljudi s glupavim, dosadnim i zatupljujućim poslovima barem bi se veselili jer na kraju radna tjedna imali bi dovoljno para da odu u Bankok, kupe kilogram bijela praha, te unajme 3 maloljetne kurve na punih 48 sati, a sve jer im je na poslu bilo dosadno. Tada bi prvim razredom, uz šampanjac i kavijar letili natrag na posao prvu stvar ponedjeljkom ujutro na prepričavanje dogodovština! To se zove ravnoteža! A oni koji vole svoj posao ionako će ga i dalje voljeti, samo malko manje. Mislim da je to razumna cijena za platiti. Knjigovođe, pa to bi bili bogati ljudi, lingvisti također, a tek oni robovi što rade u tvrtkama za bijelu tehniku, što 10 sati dnevno samo namotavaju traku ili lijepe etiketu na bočnu stranu uređaja, namještaju gumicu na videorekorderima ili ugrađuju lasere na dvd-ima dok ih milijuni klize na pokretnoj traci, pa onda oni ubogi što motaju cigarete i cigare, milijun po danu…Jedino što bi ih odvlačilo od primisli na samoubojstvo ili ubojstvo nadređenoga je plaća koja bi morala iznositi barem petinu bruto dohodka čitave jebene firme, tako da ne bi morao raditi 50 godina takvu budalaštinu, već samo nekoliko mjeseci. Kirurzi bi također mogli biti ponešto indisponirani. Oni zbog iznimne dinamike svoga poziva nebi uopće bili plaćani! U onim kratkim pauzama između srčane premosnice i moždanog tumora izašli bi na stražnji izlaz bolnice i prosili na parkiralištu. A kad bi napokon mogli ići doma par sati da odmore oči morali bi žicati prijevoz, možda recimo od žene u administraciji koja umire od dosade na poslu, ali vozi terenca Hammera od 50 tisuća eura, kao i njezin 16 godišnji sin! I tako, dosada bi polako ali sigurno bila pobjeđena sistemom asocijacije! Kad god pomisliš kako ti je dosadno, umjesto tupa, iscijeđana izraza lica čovjeku bi iskrsnuo božićni, veseo i rumen osmijeh na licu, jer možda je sljedeći mjesec upravo taj kada će napokon uplatiti prvu ratu za onaj Jumbo Jet koji je želio od djetinjstva! |
19.05.2007., subota
MUZEJ i Hitler
|
Svi mi imamo ili smo imali bake! Tu se nećemo svađati. Jeste li možda primjetili da su bake najčešće siromašne? Neke od njih su pravi crkveni miševi. To je sastavni dio njihova šarma. Ako im i to oduzmete- onda im zbilja ništa ne ostaje. Priznat ćete da su rijetki oni čije su bake bolje stojeće od njih samih. Znam ja i takvih no oni su više iznimka nego pravilo. Također, ako imate baku koja je bogatija od vas ili pak bogata, šanse su odlične da s njom niste u dobrim odnosima. Moja baka bila je tipična baka. Siromašna. Čak talentirana na tom području. Svi smo također imali priliku ići kod svoje bake zar ne? Možda vas je čuvala kad ste bili mali, možda je živjela u blizini, možda ste odlazili u goste, možda na nedjeljne ručkove, blagdane i rođendane, možda živi na selu pa je tamo posjećujete vikendima… Jeste li primjetili kako su bakine kuće zapravo mali muzeji? Kao mali prostor za izložbu svih stvari u kućanstvu kojima su se preci koristili, i još uvijek se koriste. Kao muzej bez stakala, bez recepcije i doličnog bontona. Neke bake čak su od svojih mama ili baka naslijedile kakvo posude, ribež za veš, kakav set šalica za dvoje ili đepni sat. Tu je već zona devetnaestog stoljeća. To su već legitimne antikne svari, njihovo je vrijeme prošlo… i opet došlo. Ako bi ste dobro i temeljito proučili kuću, kućicu, stančić, straćaru ili vikendicu svoje bake, dakle i šupu, potkrovlje, podrum, svaku ladicu, ogram, ormarić i svaki zakutak kao što ja jesam u svoje doba, naći ćete sigurno 2-3 stvari koje je i austro-ugarska vojska ostavila na ovim područjima. Svaka baka mora, apsolutno mora imati barem jednu stvar koja je tada bila prvi puta napravljena; prvi tranzistor, prvi radio uređaj, prvi televizor, prvi kotač, set noževa…bilo što. Moja baka živi u kući od pečene zemlje staroj 200 godina… a živi u gradu da se razumijemo. Tu kuću ja rado zovem zemunica. Malena je, a zidovi su puni distorzija i neravnina; kao one groteskne kuće što vidite u Bubimiru, kada se zapute u Nigdjezemsku. Živi je dokaz i da su ljudi nekoć bili znantno niži, jer im je tada prehrana bila slična onoj koju danas imaju pripitomnjene životinje. Njezina kuća, zeminica, bi možda bila prava vila za liliputance, ali za ljude, pa i prosječno niske kakav sam ja, dovoljno je niska da se moraš saginjati gdje god da se pomakneš. No, ako i udariš gdjegod u strop nije tako strašno jer je sve dosta mekano. Pažnja koju koristimo dok se krećemo po kući više je radi kuće same. Kad sam bio dijete sjećam se koliko sam se iznenadio čuvši da su zidovi napravljeni od zemlje, sjećam se da sam želio skinuti žbuku sa jednog zida i posaditi cvijeće po njemu. Činilo mi se dobrom idejom. Kad malo bolje razmislim još uvijek je dobra ideja. Posaditi otrovni kaktus i mesožderke po čitavom vanjskom zidu kuće, reći zbogom svim službenicima koji donose račune i dopise. Pustiti kuću da se brine za tebe, neka odbija neprijatelje i lovi hranu za nas. Zemunica…pravi neiskorišteni potencijal. Uglavnom, govorih o muzeju. Svi znamo da mnoge bake nisu -kao današnje žene- vične opsesivnim kupovinama i vječitom obnavljanju te updateiranju svojih kućanstva. U današnje vrijeme namještaj i tome slično kupuje se između svakih 5-15 godina, negdje više negdje i manje od toga, dok se prije 50ak godina kupovali jedanput i te stolice, stolovi i kauč bili su ti prijatelji do kraja života. Ne bi ih mijenjali čak ni da si mogu prijuštiti. Jedina, i opet stalna promjena namještaja bio bi lijes. Tako da kada dođeš kod svoje bake primjećuješ da je vrijeme stalo od 1940ih ili 1950ih kada su se ugnijezili tamo gdje su sada. Možeš vidjeti kakav su nekoć dizajn imali tapeceri, kakav stolari, pa čak i obućari-jer nekako im čak i cipele na nogama prežive po 3-4 desetljeća, a znate vrlo dobro da nemaju 5-6 parova kao mi danas. Imali su jedne čizme i jedne cipele. Čizme su sad u šupi. Još uvijek rade. Možda su bile estetski upitne, ali po izdržljivosti- mogle su do mjeseca i natrag. Tada nije bilo potrošačkog društva, tada su bile narudžbe i ručni radovi, tada se proizvod cijenio i čuvao, pazio i mazio. Prema cipelama su se svi odnosili kao da su dio obitelji. Svi susjedi ti klimaju glavama i pozdravljaju te, hvale ti cipele…sad si novi čovjek. Nema više one slame u vreći sa vezicom koju si vezao oko nogu. Vjerojatno su imali i ceremoniju te domjenak kada su bile kupljene: Obitelj i prijatelji bi se okupili, svi bi ih smjeli podići i pošteno pogledati, osim djece naravno. Zatim bi bila skromna zakuska i pilo, pokoja riječ o cipelama, proizvođaču, te srdačne želje za budućnost. U međuvremenu izgradili smo asfaltne ceste i puteve, aute, obućarske industrije, znanstvene tehnike najvišega ranga, a opet se rade cipele koje jedva prežive 5 godina. I danas bi se trebali održavati domjenci, ili bar godišnjice braka između cipela i vlasnika. Moj djeda je pretprošle godine imao zlatnu godišnjicu sa svojima. Malo su izlizane, no dobro, i dva puta krpane kod obućara. Tada su obućari i bili vrli zanat, danas su gotovo prosjaci. Kultura se promijenila. Ako bi danas ova napredna industrija izumila cipele kojie traju 50 godina svakako bi zaslužile domijenak, no kao što naši uglazbljeni komentarori društveno-ekonomske situacije vele: ''Kad si nešto pokido odmah brzo baci Trči kupi novo Popravljaju- samo čudaci'' TBF No, vratimo se bakinom muzeju. Jeste li primjetili da se u priboru za jelo uvijek nađe neki komad opreme koji se razlikuje od ostalih. Kao da ne pripada tamo i ne uklapa se savršeno sa ostalim, ionako prestarjelim priborom. Kod mojih bake i djede mogao si među kuhinjskim noževima naći jedan zastrašujući lovački nož koji djeluje kao da je u svoje vrijeme preklao pola šumske faune, uključujući i veprove. Bio je naravno ručni, kovački rad. Izgledao je pouzdan, surov i koljački, kao da je možda jednom davno sudjelovao i u kakvoj kozačkoj buni na Kavkazu. Baka i djeda griju se još uvijek na drva, što i nije neobično ako se sjetimo da je kuća od zemlje. Čak i da žele centralno grijanje mislim da bi se zidovi urušili pod težinom radijatora. Uostalom, kako sprovesti struju? Ono malo struje što su imali dolazila je žicama priljepljenim za zid, ne osobitno diskretno. Dakle, vjerna pećica na drva uvijek je bila tu. Također, peć je bila verzija koja je bila moderna još dok se pregovaralo trebali li prestati spaljivati vještice u istoj ili ne. No, koliko god starinski djelovale te peći i način grijanja na drva, moram priznati da nigdje na svijetu nije bilo toplo koliko kod bake. Po zimi bila je gotovo ista temperatura kao i na gradskim bazenima. 29 stupnjeva. Zbilja ne lažem priče radi. Imali su termostat u sobi. Došli bi kod kod njih u posjetu, te se svi počeli skidati kao da je kakav indijanski ritual u pitanju. Mi bi bili gotovo u doljnjem vešu tarući čelo, a starosjedioci u potkošulji, košulji, vesti i ogrtaču. Starim ljudima toliko je hladno da mislim da bi trebali kolonizirati Veneru samo radi njih. Kad prevale šezdesetu pošaljemo ih u neki mali staklenik sa akumulatorom i tv-uređajem. Kao Florida- samo malo veće. Tamo će moć skinuti ogratač i vestu, šetkarati samo u košuljici. Reume bi nestalo gotovo potpuno, a račun za struju bio bi gotovo ništa. Pisma bi stizala nešto rjeđe, ali barem bi bila optimistična - Dragi sine i moji unučići, vrijeme je lijepo, toplo i crveno. Na tv-u su počele reprize vesterna sa Johnom Waneom. Divno je na Veneri. Rado vas se sjećamo. Kratko i slatko. Znate kako kod bake hrana uvijek nekako ima bolji ukus nego kod kuće!? To je zbog lonaca. Ima zbilja nešto, neka stara tajna, neko kolektivno podsvjesno znanje skriveno u tim starim pohabanim loncima, šerpama i grabljačama iz prošlog i pretprošlog stoljeća. Mama napravi potpuno istu stvar u našem ekspres loncu od nikolavana nehrđajučeg čelika sa digitalnim tajmerom i doživotnom garancijom, a ne ispadne ukusno kao kod bake.U loncu čija boja se više ne može identificirati, napravljen od duploga lima, izvitoperen na jednom dijelu, a na drugome je nanovo zavarena drška nagorena od vatre… a iz njega ispadaju čufte slađe do samog života. - Mama, napravi mi kao one što smo jeli kod bake - Oću srce, oću. - Mama, a zašto opet nisu kao one kod bake? - Pa jesu srećo, sve sam isto napravila Jesi vraga! Mijenjaj lončiće kvragu! Učini nešto! Bilo što! I ne bacaj taj express lonac, možda će se opametiti za 10-20 godina. Moj djeda je imao i bicikl. Ako se to tako može nazvati. Ja bi ga prije nazvao limeno, nožno pokretalo. I zašto su prije radili tako tanke, visoke bicikle? Kao za cirkus! Ni jednom se nisam mogao popeti na njega kao dijete, morao sam ga voziti bez da sjedam na sjedalo. Bio sam negdje u sredini bicikla, ne višlji od njegova volana te okretajući pedale djelovao sam kao kakva osovina na niskoturažnim motorima. Izgedao sam kao bakterija koja pokušava silovati bicikli! Jednom kad sam pao s njega, trebalo je 3 mojih prijatelja i ja da ga maknemo s mene. Tada su pravili bicikle kojima su ljudi putovali kroz gradove, sela, pa i druge države- kao što sada prave motocikle za velike udaljenosti. Imaju sve osim krova, a i na tome rade. Sigurno ste vidjeli te ružne, postmodernističke izrode od motora. Motor s krovom širine pola metra; jednio od čega te štiti je od dobra ukusa! Uglavnom, djedin bicikl imao je pravo svjetlo, gotovo lampu od naprijeda, dinamo na prdnjem točku veličine obje moje šake, imao je paktreger sa onim gumama tako da je mogao zavezati na njega i bocu plina ako je želio, pumpa za gume bila je pričvršena za unutarnji dio rame, imao je čak i bisage sa strane, četvrtaste, smeđe, kožne. Vjerojatno za užinu, pribor, alat, kartu svijeta i prvu pomoć. Bicikl je, otkad znam za njega, proizvodio škripavi, metalni zvuk dok ga se vozilo tako da nisi imao element iznenađenja na svojoj strani. Tko zna što je sve vidjeo taj stari bicikl. Nekoć je bio plav, sada je sivo-smeđ. I kao da se malko smanjio od kako sam bio dijete. Starost ga je dočekala, kao i sve nas. Kad već izlažemo muzejske primjere, evo jedne voštane figure da zapečati priču, a priča je istinita. Moj djeda je imao prijatelja koji je bio ličilac. Isti taj prijatelj je u staroj gradskoj jezgri nekoliko puta ličio kuće sa Adolfom Hitlerom. Istinita priča. Kad sam to čuo od svog tate skoro sam se unesvjestio, iako je to njima svima najnormalnija stvar. Hitler je bio i ličilac prije nego je pobio 10 miliona ljudi i pokorio četvrtinu kopnenoga svijeta. Da sam izmišljao ovu priču rekao bih da je moj djeda radio s njime, zato nemojte mislit da lupetam gluposti kako bih ispunio ovaj e-papir. Naravno, kad sam čuo za to dok sam bio nešto mlađi morao sam postaviti nekoliko pitanja na temu. Sasvim prirodno. I što je pričao?!? Kakav je bio Hitler?!? Kako je bilo raditi s njime?!? Jel bio mnogo živčan?!? Jel imao one glupave brčiće?!? Sve što sam dobio od djede koji je parafrazirao svoga sada preminuloga prijatelja bilo je: - Bio je dobar ličilac! To je sve što sam dobio. Zamisli te ljude koji sada tamo žive, u tom stanu. Dolaze im gosti i pitaju ih zašto napokon ne okreče stan, izgleda već pomalo oronuo - Znaš li ti Džurđa tko je ličio ovaj stan 1921 godine?!? Da. Upravo on. Sami Fjurer se penjao ovdje po ljestvama, marljivo farbajući svaki kutak, svaki rub i milimetar. Vidi se da je bio temeljit i predan još i kao mladić. A vidi što se krije ovdje u samom kutu ispred kojeg je nekoć bila velika peć na loženje. Vidi što piše, vrlo sitnim slovima. Ama uzmi svoje naočale Džurđa! A tamo je već donekle izbljedjelo, sa soboslikarskim tankim kistom bilo crvenim slovima napisano: ''Židovi smrde'' Adolf H. |
12.05.2007., subota
Smrt nam loše pristaje
|
Slušamo mnogo o smrti! Slušamo mnogo i zbog smrti. Svi mi, umrijet ćemo. Ima li itko tko u to sumnja?!? Svi znamo da ćemo umrijeti; možda za 10 godina, možda za 40, možda za 70…no nije toliko ni bitno. Umrijet ćemo. Naše ime i prezime više neće činiti ništa u ovom svijetu. Nestat ćemo. To svi znaju. Ono o čemu se uopće ne misli je upravo to isto. To da ćemo umrijeti. Svi znaju da će umrijeti, ali gotovo nitko u to ne vjeruje. Ja nevjerujem, vi ne vjerujete, jer kad bi vjerovali već bi se ubili ili bi prestali živjeti; a što je donekle slična stvar. Svi gledamo iz dana u dan svoj mesnati odraz u ogledalu, svoje bližnje, roditelje, prijatelje, poznanike i one koje jedva i gledamo…i iskreno, ne možemo uopće zamisliti što to znači umrijeti. Kada netko umre, mi primjetimo da je nestao. No opet nam nije jasno. Nekoga više nema. Sve što to znači je da ga mi više ne viđamo. Mrtav. Biti mrtav je sumnjivo. Kako da mi znamo da je netko mrtav?!? Rijetko kad vidimo mrtvaca, a i kad ga vidimo što nam to zapravo govori?!? Baš ništa. Sumnjivo je, velim, biti mrtav i suočavati se sa smrću. Smrt je nešto što se događa drugim ljudima, pa i kad se dogodi nekome koga znaš prije nekako misliš da je osoba bila tu a sad je nema, nego da je mrtva. Nije smrt smrt već je puko odsuće smrt. Tek kad je voljena osoba u pitanju tada odsuće nazivamo smrću, jer boli dovoljno da potegnemo taj sumnjivi, taj teški izraz. Upravo zbog te sumnje, zbog nepovjerenja u smrt, nastadoše mnoge priče, mitovi i legende i naposljetku dogme koje vele da je osoba koju ste znali negdje na sigurnom. Da je -kako god okrenete- ogrnuta vječnošću. Bilo da je u vječnim lovištima, bilo u raju gdje je vječni popust na banane i agrume, ili u toplom za reumu pogodnom paklu ili se vraća ovdje u drugom obliku, leti u drugu dimenziju, vibrira na drugoj frekvenciji- što god… Poanta je pak u ovome svijetu. Ljudi umiru, a ne vjeruju da umiru. Samo znaju. Eno Pere, umro je prošli tjedan. Čudno je to- kažu bližnji. Tužno je to- kažu bližnji. Zašto je smrt tužna?!? Mislimo li da je mrtvac, duh, duša ili pak uspomena na neki način kažnjena?!? Da pati? Naravno da ne. Žalimo jedino sebe. Dionice društvenog života, ljubavi i potpore su otišle dolje za nekoliko bodova. Teško nama. Zato plačemo. Plačemo sebi samima! Mi krojimo smrt i biramo smrt. |
06.05.2007., nedjelja
Uboge lutke
|
Znate koga mi je žao?! Onih humanoidnih lutaka za testiranje automobila pri sudarima. Sigurno ste ih vidjeli barem jednom kako se zabijaju u onaj zid i bespomoćno mlataraju udovima i glavama. Mislim, kakav je to život?! Čemu se oni imaju veseliti?!? - Marija jesi se zavezala?!? - Zar je uopće bitno?!? - A uostalom, imaš pravo. Život je sranje. - Možda danas ipak dobijemo pravi auto i odemo na godišnji odmor! - Možda… Negdje putem su sigruno morali izgubiti nadu jer svaki dan je radni dan, a svaki radni dan je uvelike sličan: Vrlo kratka vožnja, vrlo snažna akceleracija i zaglušujući udarac u zid. - Marija, jesi li živa? - Ne, nisam. Pustim me na miru. - Ja sam samo istegao vrat, a ovaj put išli smo 120km/h. Ovi Volvo auti bit će zbilja dobri. Prošli tjedan sam slomio obje noge, no s ovim novim jastucima ide to na bolje. - Ja sam prošli tjedan poginula. Sada mislim da mi je kuk napuknio. - No dobro, lako za kuk. - Molim te šuti. Sljedeći tjedan dovest će nam Fiate - Fiate!!??!! Zar opet?!? K vragu! Neeeee! - Da. Život je sranje. |
01.05.2007., utorak
Kako i treba biti...
|
Ustao se iz kreveta, obuo papuče, odsklizao se do prozora, digao rolete, vratio se do kreveta, zategnuo plahtu, složio deku, složio jorgan, skinuo gornji i donji dio pidžame, uzeo čarape, hlače, bokserice, potkošulju, majicu, odjenuo ih, prvo bokserice, zatim čarape, pa potkošulju, hlače te majicu... kako i treba biti. Došao je do vrata, otvorio ih, došao do vrata kupatila, otvorio ih, ušao i zatvorio ih, potjeralo ga je mokriti, stao je iznad školjke, otvorio šlic, maknuo bokserice, uzeo stvar u ruku, naciljao i pustio mlaz vješto ciljajući školjku, mokraća je šarala, mlaz je postao slab, ubrzo je i prestao... kako i treba biti. On ga otrese, vrati u hlače, namjesti bokserce, zakopča šlic, priđe slivniku, otvara vodu, stavlja ruke u vodu, voda je hladna te podešava toplinu okrećući pažljivo ručicu pipe, malo je vraća, još malo, još malo, došla je topla voda, ta je sada pretopla za umivanje, opet uzima ručicu, malo je vraća, još malo i voda se umlači, prinosi lice dlanovima, pravi ovalni oblik rukama kako bi se voda mogla nakupiti, umiva se, zapljuskuje lice tri, četiri, pet puta, vraća se u stojeći položaj, uzima ručnik, briše si lice, te vraća ručnik na svoje mjesto... kako i treba biti. Obriše malo ruke, malo lice, uzima četkicu, stavlja zubnu pastu, trlja zube, pljuje u lavabo, ispire usnu šupljinu, vraća i četkicu na svoje mjesto. Dolazi do vrata, otvara ih, izlazi iz kupatila, ulazi u kuhinju, otvara frižider, razgleda sastojke, uzima pileću salamu, jednu papriku, maslac, zatvara frižider, stavlja hranu na stol, otvara vratašca od spremnika za kruh, uzima kruh, vadi ga iz vrećice, uzima nož za kruh, nareže dvije kriške, vraća nož na svoje mjesto, stavlja kriške na tanjur koji je iz ormarića izvadio, uzima nož za salamu i mazanje, namaže kruh, nasiječe salame, stavi salamu na kruh, nareže paprike, uzme i sol te ju malo posoli, kida, žvače, guta, te iznova, pojede doručak, vrati sve na svoje mjesto, odlazi ponovo u kupatilo, pere ruke, ode ponovo u svoju sobu, stavlja sat na ruku, sprema stvari za školu, stavlja ih u torbu, u predsoblju oblači cipele, izlazi, ide na busnu stanicu, čeka bus, na putu do škole gleda kroz prozor 17 minuta dok ne stigne na stanicu, do škole propješači još 7 minuta, odsluša sve od prvog do šestog sata, natrag na bus, još dvadesetak minuta gradskog pejzaža do stanice, dolazak kući, kasni ručak, kava, domaća zadaća, usisavanje, odmor uz tv, kratka šetnja, učenje, večera, tv, pripreme za spavanje, tamna noć... kako i treba biti. Završio je školu, našao posao, otišao iz obiteljske kuće, upoznao djevojku, zatrudnjela, vjenčanje, posao, auto na kredit, očinstvo, zdravstveno za cijelu obitelj, pelene, budilnik u 6 : 10 svako jutro… kako i treba biti. Posao od ponedjeljka do subote, mjesec dana godišnjeg za odmor, računi, banke, šalteri, prljavi veš, obračun u firmi, roditeljski sastanci u školi, žena opet trudna, nadogradnja kuće, novi računi, inflacija, pokoja šetnja među odavno nepreglednim nizom zadaća i briga, auto je otplaćen, samo 2 put udaren, u firmi malo unapređenje, povišica, više odgovornosti, dolazak kući 40 minuta kasnije, prepirke sa ženom, prepirke sa djecom… kako i treba biti. Mnogo toga nije mu jasno, no ne priznaje, ne osvrće se, jedno dijete problem je u školi, drugo sa zdravljem, plaća i dalje stiže, kalendari postaju sve više urbani, bore na licu sve dublje, ljetovanja sve napornija, tehnologija sve čudnija i dalja, odavno već uči od vlastite djece, sa ženom se i dalje prepire u svrhu koja mu se nije otkrila, dobiva unuke, ostaje mu stari auto kojeg popravlja ili daje popravljat kod sina od pokojnog mu znanca, mirovina je zamijenila plaću, sijede dlake sada imaju većinsko pravo glasa, dioptrija je također dobila na snazi, udovi su pomalo ukočeni, motorika oslabila, čuvaju se unuci, dolaze na svijet i novi unuci, brine se i za njih… kako i treba biti. Generacija je počela izumirati, sve više je poznatih lica na osmrtnicama, umiru naposljetku i mnogo mlađi od njega, samoća ga polako ali sigurno steže, odlazi na manju operaciju, žena mu umire, sin pomaže platiti sahranu, unuci sve manje dolaze, mladost ih je već prisvojila za se… On gleda tv u tišini svoga doma koji je postao pomalo neugledan iako se trudi i dobar dio vremena ulaže u njegovo održavanje, ustaje se u zoru prije prvog pijetla, kuha si jaku crnu kavu, uzima si doručak, sprema sve za sobom, sjedi u sobi i gleda kroz prozor dugo i mirno, promijene vremena osjeća i do tjedan dana unaprijed, ruča isto što je i doručkovao, pere suđe, popodne gleda tv, više od pola stvari na njemu gleda s tupim nerazumijevanjem i rezignacijom, ima jedan ili dva programa koja može pogledati, ponekad pokuša pročitati kakav stari kaubojac iz vremena koje je otišlo u tihi nepovrat i za kojim i on onako površno žali… kako i treba biti. Teški srčani udar smjestio ga je u bolnicu, leži nepokretan nakon operacije, poslije 3 dana u šok sobi smjestili su ga na krevet uz prozor, teško je disao, satima je bez ikakve misli zurio kroz prozor, mislima su mu s vremena na vrijeme prohujale predodžbe iz bliže i dalje prošlosti; kakav spisak obaveza što je vazda stajao kod telefona, uplatnice u banci, pečati na poslu, glavna cesta kojom je svaki dan desetljećima išao na posao, uredski stol te okrhnuti komadić na njegovu lijevom donjem uglu, busna stanica, tepih u wc-u kojeg je uvijek gledao za nužde zadnjih 40 godina, plafon u sobi gdje je noćio, njegove linearne šare od krečenja… Jedno jutro dok je ležao pod prozorom sunce naglo granuše, zrake ga snažno pokriše po glavi i bolničkom krevetu, prože ga tada osjećaj koji je najbolje mogao opisati kao čudnovat. Na pamet mu nenadano pade misao o evoluciji; nutarnja slika beskonačna lanca života u kojemu je disao, lanca koji se proteže daleko ispred, daleko iza njega…Zurio je kroz prozor u mutnu, osvijetljenu daljinu. U zraku, visjela mu je ta krajnje neobična misao, samo plutajući, dok ne znajući pravo što da čini s njom. Postade mu za nekoliko minuta mučna i neobično jasna ta ideja, bolna i žučljiva kao niotkuda nedorečena misao koja se hrani emocijama. Ništa mu nije govorila. Samo je uskrsla. Ispružila se po njemu i gromoglasno šutjela…stiskajući mu srce. Želio je tada ustati se, obuti papuče, otići do wc-a, pustiti vodu, umiti lice, počešljati kosu, očistiti zubalo, popiti vode i još mnogo, mnogo toga, ali osjetio je snažnu bol u grudima i nije se mogao maknuti s kreveta…bio je zatočen, ostavljen suočiti se sa prisutnim nemirom. S mukom i naporom uspravio se u postelji, s vlažnim nedužnim očima. Nemoćan… Prisjetio se rečenice kako je smisao života donijeti na svijet novi život, i starati se za njega. Vjerojatno je to na tv-u čuo… Zvučalo je ugodno, i stiglo je u naručje u pravi čas. Primirio se…te od umora zaspao. San mu je pak, bio nemiran. Usnuo je čitavo more guštera, svakojake gmazove i reptile, srebrnasta jata tisuća riba vrtjela su se oko njega ogromnom brzinom, lepršao je cijeli vodeni svod. Zatim su tu bila čitava krda životinja, protrčavajući divlje pored i kroz njega, dok je on treperio od straha kao perce na vjetru… Osjećaj suštinske praznine i jeze izbušio mu je rupu u grudima, neopisivo ništavnim ćutio se, osuđen. Bio je to osjećaj koji ga je morio ranije toga dana u bolničkom krevetu, osjećaj koji nikakvim naporom nije ni mogao staviti u riječi…Taj poražavajući usud kojeg je za jave osjetio samo na trenutak- sada ga je prigrlio te kao i otrov svakim otkucajem srca raspršio se sve više po cijelu njegovu biću… Krda su bila sve žešća; nasilno i mahnito tutnjala su oko njega, zajedno sa pticama, morskim grabežljivcima; ogromni kitovi, veći od ičega što je ikad vidio parali su ga dubokom jezom, groznim strahom… Sve životinje glasale su se svojim zvucima, no i mnogo glasnije, gotovo neprirodno, galama svih oblika života i smrti prerasla je u zaglušujući bubanj, a životinjske glave bile su nakazne, lica gotovo ljudskih koje su pričale o muci… Sve se stopilo u divlji orkan nezadržive siline…i tada se starac prenuo iz sna, potpuno u znoju i panici, još uvijek jasno gledajući u odraze svih tih odvratno mučnih, stravičnih lica životinja… Podbočivši se na jastuk, došavši donekle k sebi, želio se svjesno odmoriti od muke, i tek što je smirio vlastiti dah i srce koje je tuklo snažno kao nekoć prije, osjetio je opet prisuće tog groznog osjećaja, one gluhe praznine koja je iz neke pobude kažnjavala njegovo srce, baš kao da ga je na silu željelo slomiti, a srce se dalo… Pokušavajući otkriti razloge svoje boli, misleći pod pritiskom i netrpeljivošću, mrmljajući sebi samome u bradu očajnički, otkrio nije ništa…Vodio je normalan život, kako i treba biti, dao je svijetu svoju djecu, velikih podlosti nije mnogo činio…no osjećaj je ipak ležao u grudima… Starac iznemogao, trljajući si proćelavu mokru glavu najednom se sjetio da je prije tjedan dana dobio novi lijek za srce i da će doktor još doći da ga pita odgovara li mu više od starog lijeka, te vidjeti kako djeluje… Poradovao se nehotice da objašnjenje mora ležati tamo. Mahnito je otvorio ladicu, preturajući po njoj uzdrhtalih dlanova tražeći tablete. Saginjao se s kreveta zavirujući u duboku ladicu. Ugledao je kutijicu s lijekom u njenom krajnjem desnom kutu, nagnuo se još više i ispružio ruku ne bi li ga dohvatio…i tog trena srce ga je izdalo. U sljedećih 6 sekundi preminuo je od snažnog infarkta. Izraz lica koji je bolničar zatekao davao je dojam zbunjene, izmučene figure. U očima ostalo je još nešto od straha i trpljenja, u njima bila je otkrivena slika jednog bića koje je živjelo i umrlo. Bolničar ih je sklopio za njega… kako i treba biti. |
26.04.2007., četvrtak
Što je moj Zen
Ovo sam napisao prije dvije godine dok su me nešto više nego inače mučile moje ''duhovne rane''. Nije mi nikada teško naći odgovore na velika pitanja, teško mi je primijeniti ih...Poništi baš svaku misao o budućnosti, posebice o ovome danu. Nemaj stvarati niti jedan jedini plan. Ni za sutra, pa ni za sljedeći minut. Zaboravi na sate, datume, mjesece, godine; zamuti sve brojke… Nemoj si obećati niti jednu jedinu stvar. Ne očekuj od sebe apsolutno ništa. Diši malko sporije, malko dublje diši. Pokušaj nastojanjem, mišlju i voljom produbiti, onjušiti, doživjeti golu sadašnjost; tu tajnovitu, tako rijetko posjećenu damu- taj sami trenutak u kojem si upravo sada posađen… Ne živi ''za'', niti se veseli ičemu budućemu; ne zavaravaj se odgađajući razloge za sreću. Svi su oni ovdje: upravo sada. Tamo su gdje si ti sine ili nisu nigdje. Čini kako osjećaš da valja, bez ikakva plana, bez introspekcija, obećanja, prisile, gonjenja. Tvoje ja lišeno tih ograda, oprano briga umireno od racionalizacije neće te razočarati. Vjeruj onom nijemom toku u sebi, on još najmanje vara. Pokušaj ne zamjerati: ne zamjerati svima oko sebe- ne zamjerati sebi. Okani se dugovanja sebi, te dugovanja drugih tebi samome. Ničega ne duguješ, ničega ti nisu dužni!- ako treba, ponavljaj si to dok kročiš Okani se svekolike potrebe ljudi, bezbrojnih slika umjetnika ega; znaš vrlo dobro na što mislim. Tek kada ih odbaciš, kada slobodan od potrebe udahneš zraka, onda ih možeš sve imati na valjan način. Čini sve to učeniče; A šanse su da budućnost svejedno stiže, da će se planovi formirati sami, a događaji će uslijediti. Grižnje savjesti i tjeskobe biti će manje; gorčine, nezadovoljstva također. Uzaludnost prestat će te moriti, a sadašnjost će napokon postati kruna u kojoj živiš kao i priroda sama- Tvoja priroda, priroda prirode. Ona prestat će biti hranjena otrovom, obećanjima, strepnjama, temporalnim opeklinama. Um i duh biti će malo prazniji, znači otvoreniji, širi i sretniji; A disanje će se nastaviti, Sve dublje i sporije… |
24.04.2007., utorak
SVJEŽI HIDROGEN
|
Čitam da su SAD, Rusija, Engleska, Francuska, Kina, Pakistan, čak Južna Afrika i Indija među zamljama koje su još davno priznale kako posjeduju nuklearnu silu u obliku termonuklearnih iliti H-bombi. No, mogu razumjeti da agresorske sile, kolonijalnci i bliskoistočni luđaci žele i imaju najrazornije oružje na zemlji…no recimo, kad bi morali izdvojiti nekog od navedenih, tko bi to bio?!?……………………… Ukratko ću reći: KOJI VRAG ĆE JEBENOJ INDIJI HIDROGENSKE BOMBE?!?!?!?! Pročitavši to moram priznati svoje veliko iznenađenje. Kao kad bi mi netko rekao da su Eskimi već odavno u Europskoj Uniji, te imaju struju i grijalice. To što smo ih mi zamišljali kao male lovce na tuljane u ledenim Igluima samo su naše ''južnjačke'' predrasude. Iznenađenje!!! Indija ima H-bombe…! Najnaprednije, najrazornije oružje na planeti do sada… Indija, ista država koja ima više bogova nego što ima sendviča, Indija kao koljevka nenasilnih prosvjeda, Gandhijeva mila koljevka. Indija koja još nije čula za sapun i wc papir ima H-bombe… Kamo ovaj svijet ide?!? Koji vrag će njima te bombe?!? Znate što?!? Meni je to sumnjivo. Vrlo sumnjivo. Vrlo vrlo sumnjivo! Od sviju država koje sam naveo Indija je uvjerljivo oduvijek bila najmanja prijetnja, i ujedno najveći svjetski izvoznik strpljenja, dobre volje, znoja i muke…ali sada, kad je u pitanju termonuklearno naoružanje…Onda je možda upravo ona i najopasnija. Baš zbog tog suštinskog logičkog neslaganja. Otkud odjednom želja i politička odluka da se Indija, zemlja mira, siromaštva, religije, joge i meditacije, curry-a, sumnjivih sanitarnih uvjeta i vegetarijanstva naoruža do zuba takvom golemom silom i konkurira najvećim svjetskim vele-silama?!?!?!?!?!?!?!?!??!?!?!?!?!?! Moja teorija: Ja mislim da postoji dobra šansa da im je napokon sve dopizdilo!!! Možda čekaju da im netko samo još nešto prigovori i da čitava Azija odleti u zrak! Bit će zbilja da su nakon svih stoljeća tlačenja potpuno zamračili, te samo čekaju da im neki Engleski, Ruski, Pakistanski ili Kineski fanatici dođu pred prag pa da ovi počnu bacati hidrogenske bombe kao oblaci kišu. Jedna za Kali, jedna za Šivu, jedna za Ramayanu, jedna za Višnu, jedna za Rudru, pa jedna za Krišnu krišom bačena na Hollywood, za Hanumana boga-majmuna može i dvije-tri na Kinu, a za glavnog majstora Brahmana dvije na polarne kape i nek cio svijet potone. Ko vas jebe!!! Hahaha!!! ''Posljednji pozdrav iz Indije, mamu vam vašu! Stoljećima vas gledamo kako upropaštavate svijet, e pa sad je na nama red.'' Potpis: milijardu ljudi što potpisaše peticiju To je poruka koju su vanzemaljci pročitali kad su godinu dana nakon armagedona došli da nam se objave a našli su samo podvodne ruševine. Samo slana voda, lagani vjetrić… i Kevin Costner koji je već pomalo deevoluirao. Tako nam i treba. |
20.04.2007., petak
Murpyev stil, moja nadopuna
# U trgovini, premještanje iz jednog reda u drugi red nikad ne rezultira bržim ishodom! To je čista lakovjernost. Vraćanje natrag u red iz kojeg ste potekli još je veća lakovjernost. Mogući i jedini razlozi: - blagajnici za vašom kasom ovo je prvi tjedan na poslu - starija žena ispred tebe u redu osoba je koju ćete vrlo brzo zamrziti - druga blagajna tražiti će ispomoć one u čiji red ste se smjestili Brzina kretanja reda obrnuto je proporcionalna nuždi žurbe #Šalter koji trebaš zadnji je od onih koje tražiš; isto je sa buntom ključeva. Fakultet: # Ako žuriš znači da ćeš zakasniti, ako se ne žuriš sigurno ćeš zakasniti. # Profesorova punkcionalnost i redovitost obrnuto je proporcionalna tvojoj; tu si po pravilniku ti na gubitku. # Ako piješ premalo možeš ostati nedorečen, ako piješ previše možeš bit porečen. Rizik je uvijek prisutan. # Koleov teorem: A:Razina pameti na planeti uvijek je ista, stanovništvo raste. B: Činjenica: Količina znanja udvostručuje se svakih 5 godina, ta brojka zasad raste eksponencijalno: dakle, ----------------------------------------------------------------------- C: Pamet nipošto nije uvjetovana znanjem. D: Eksponencijalan rast znanja rezultirat će sve više glupom uporabom istoga, dakle: E: Napredak je nazadovanje # Za pojedinca ili obitelj: zbroj novaca i ljubavi daje rezultat koji je (u zapadnom svijetu) univerzalna konstanta. # Tvrditi da život ima smisla za ironiju- je ironično. |
18.04.2007., srijeda
Sakralne paralele
Paralele između mnogih starih učenja koje cijenim vrlo su brojne onome tko ih proučava i voli. Osobno, držim kako su moja uvjerenja vrlo bliska taoizmu, budizmu, indijanskoj vjeri…upravo jer se temelje i bave najviše onim što je meni najmilije i što me drži u svjetlosti nečeg većega…riječ je upravo o religijskom iskustvu ili religijskom doživljaju. Nečemu što je gotovo presahnulo u dogmatičnim konfesijama, ritualima i kućanstvima…Moje srce i moji duhovni drhtaji tamo su gdje su riječi djela, gdje tišina i dubina odjekuju. To je moja vjera, moja vjera moja su iskustva, pa bili oni u potpunoj osami, bili oni u društvu, na drogi ili u trezvenosti... Ona su za mene sakralna. Doživljaji ''onog većega'', Lao ce ga zove ''Tao'', Indijanci ''Veliki misterij'', budisti ''Brahman''…dok ja, ne moram smišljati nove riječi. Ionako su samo riječi… C. A. Eastman, knjiga ''Duša Indijanca'', i sam potomak domorodačkog naroda koji je cvjetao na područjima Sjeverne Amerike ''Od samih je početaka odnos američkog Indijanca prema Vječnosti, prema ''Velikom misteriju'' koji nas okružuje i zakriljuje, jednostavan koliko i uzvišen. Za njega je to najviši pojam koji čovjeka ispunjava veseljem i zadovoljstvom mogućim u ovom životu. Štovanje ''velikog misterija'' bilo je tiho, u osami, oslobođeno svake usmjerenosti prema sebi. Bilo je tiho jer nijedna izgovorena riječ nema potrebnu snagu i nužno je manjkava; zato su se duše mojih predaka uzdizale prema Bogu putem bezglasne ljubavi. Bilo je u osami jer se vjerovalo da nam je on bliži kad smo sami i zato nisu postojali svećenici koji su trebali posredovati između čovjeka i njegova Stvaratelja. Nije smjelo biti nagovaranja, ispovijedanja ili bilo kakvog uplitanja u religijski doživljaj drugog čovjeka. Naša se vjera ne može izraziti pisanim načelima niti se bilo koga može prisiliti da je prihvati; zao nema propovijedi, obraćenja kao ni onih koji se vjeri rugaju ili u Boga ne vjeruju. Kod nas nema ni oltara ni hramova osim onih u prirodi… '' Lao ce, knjiga ''Tao te jing'' taoistički filozof koji je živio u 6. st. BC Tao o kojem se može govoriti nije vječni Tao. Imena koja se mogu imenovati nisu vječno ime. Bezimeno je izvor Neba i Zemlje: Imenovano je majka svih stvari. Budući da je vječno skriven, Sagledajmo njegovu unutarnju bit; Budući da se uvijek pojavljuje, Promatrajmo njegove vanjske oblike. To dvoje imaju isti izvor, ali različita imena, no oboje su tajna. Tajna nad tajnama, vrata su svake biti. Shonryu Suzuky, knjiga ''Zen Um'', učitelj i učenik zena. Čovjek najviše zaslužan za upoznavanje zapada sa izvornom zen mišlju u 20 stoljeću. ''Kada je netko vjernik neke određene religije, njegovo uvjerenje obično postaje sve zaoštrenije i zaoštrenije te ga naposljetku udaljava od njega samoga. U našem je putu vrh oštrice uvijek usmjeren prema nama samima'' ''Kada postanete ono što doista jeste, zen postaje zen. Kada ste samo ono što jeste, stvari vidite onakvima kakve jesu te postajete jedno sa svime što vas okružuje'' |
16.04.2007., ponedjeljak
UVOD U UMJEĆE POVRŠNOG PREZIRANJA
|
Uživam površno prezirati ljude. To mi je hobi. Toliko je lako, a i zabavno! Jer što je lakše nego u žurbi nalaziti na drugima mane i nedostatke!? Ništa! I treptanje kapka je teže od toga! Što je zabavnije od isprazna moraliziranja i pljuvanja po fizičkim i psihičkim osobinama drugih na osnovu predrasuda i krajnje površnih opservacija?! Ništa! I zijevanje je zahtjevnije od toga! Površni prezir može biti divna razonoda. Možete ga činiti kada ste sami, kada ste doma, u društvu, u kinu, u disku, kafiću, kod prijatelja, a posebice dok gledate tv. Jedino na što morate paziti je da se ne predozirate. Jer onda sasvim nehotice shvatite da ste i sebe samog počeli prezirati. Zato ja uvijek uzmem nekoliko dana pauze, čitam budizam i zen, glumim sebi samom kako sam produhovljen i apstiniram od bilo kakvih osuda i prezira te ponekad ČAK i osudim svoje ranije ponašanje. No, prije ili kasnije postane mi dosadno, pa se vratim dobrom starom površnom preziru. Uvijek je tu kad ga zatrebam. Kao vjerni drug. Naravno, kad ste u ugodnom društvu to umijeće mnogo lakše cvijeta i uspijeva jer je ono jednim dijelom i potreba za izražavanjem, a osoba se najčešće izražava nekome drugome pored sebe samog. Kako bi se zagrijali i otpočeli, dovoljno je sjesti s nekim prijateljem s kojim vam je ugodno i upaliti televizor. Iako površan prezir funkcionira kao voda kroz pukotine i malo je mjesta u koja se ne bi mogao zavući i procuriti, ipak na nekim mjestima ili tv-programima ima više materijala nego na drugima. Dat ćemo jedan primjer, samo da postavimo paradigmu na svoje noge! Recimo, sve ljude koje vidite da rade kao spikeri na vijestima možete komotno prezirati od samoga starta. Sudeći da ih osobno ne znate, niti morate znati, vrijeme je da o njima štogod zaključite, deducirate, ekstrapolirate, domislite ili naprosto izmislite. Recimo, sudeći da ljudi na vijestima dobivaju velike plaće a rade vrlo malo to je već dovoljan razlog za površnu zavist. Površna zavist i površan prezir dobro funkcioniraju zajedno, njihove među reakcije pokazale su se plodonosne. Zatim idemo korak dalje i zaključujemo na osnovu općeg stanja i možda koje priče iz prošlosti kako je taj posao morao/la dobiti isključivo preko veze ili pak lizajući mnogo guzica ili pimpeka ili oboje! Dakle, ta osoba je ambiciozni, beskrupulozni gad. Ljigav, nametljiv i amoralan. Zatim, kad formirate dovoljno stabilnu predrasudu o njegovom/njenom karakteru i osobi, taj čvrst kamen temeljac na kojem valja graditi, onda nije teško -standardnim putevima perceprije i asocijacije- početi zamjerati i prezirati upravo njegovu/njenu vanjštinu i sve pojavno upravo na račun onog karakternog. Činjenica i da su našminkani kako bi se pojavili na vjestima lako posluži za osudu njihove 'lažnosti' te prozaične 'svjetovnosti'. Svi znamo kako, ako je osoba dobra, valjana ili bilo što drugo što smo u nekih rijetkih stigli zaključiti, njezini fizički nedostatci ili osebujnosti dobiju pozitivan spin, oni postaju simpatični, osobiti, neobični, osobenjački, izražaji pa i divni. No, ako je osoba izrod ili ako mi mislimo da je izrod, tada se te iste fizičke sitnice i specifikumi lako pretvaraju u daljnji povod za prezir ili u našem slučaju; površni prezir. Pretilnost, vidljivi mladeži ili ožiljci, oblik lubanje, šminka, način govora, šmješak, frizura, naočale ili nedostatak kose, način hodanja, izraz lica, odjeća i stil; virtualno sve se može pretvoriti u objekt površnog prezira i njegova upražnjavanja te rasplamsavanja u dotična objekta. Zapamtite, osoba koju površno prezirete prestaje biti osoba i trebate po svaku cijenu naučiti da je ne gledate objektivno, već samo ići u skladu sa našom paradigmom i nalaziti nove načine da istu validirate, obogatite, dokažete, a sukladno sa time; da osobu ili objekt diskreditirate, osiromašite, reducirate i oklevetate. Ta osoba, ako ste dovoljno vješti u površnom preziru prestaj biti osoba i postaje sredstvo. Od njega ili nje ostaje samo maska, persona, od subjekta objekt, a od osobe kao svrhe osoba kao sredstvo! Dakako, ovi viši stupnjevi i teorije površnog prezira zbivaju se upravo nakon dugogodišnjeg vježbanja i predanosti. Kao i svaki hobi, tako i ovaj zahtjeva ljubav, volju, umijeće i želju da se napreduje. Naposljetku, nije teško površno prezirati i nekoga tko inače i ne bi bio kandidat. Možete površno prezirati nekoga naprosto ako vas prijatelj zamoli ili radi vježbate te kako bi testirali svoje sposobnosti. Naši političari su recimo vrlo vrlo vrlo lake mete. Toliko lake da se njima služe samo početnici, a mnogi spram njih gaje i iskreni i opravdani prezir tako da se to ukrštava s našom teorijom površnog prezira. Razlika između profesionalnoga površnog prezrivača i naprosto neke ženske fifice koja ispija 8 kava dnevno i trkelja, ogovara, laže i melje sa svojom kvazi prijateljicom jer ne zna ništa bolje, jest ova: maštovitost, iskrena strast, govorničko umijeće, sposobnost dedukcije, te samosvijest čitava postupka i namjere. Dakako prezrivač se počesto zanese zbog svoje strastvenosti te reagira u afektu, no to je također odlika predanog i vrsnog ljubitelja površnog prezira. Dedukcija, dakle zaključivanje od općeg na pojedinačno je također ključ s kojim dobar prezrivač otvara sva vrata i ako se nađe u škripcu ili nemogućnosti iznalaženja pojedinačnih elemenata za prezreti uvijek se poziva na ono opće koje se samo po sebi može diskreditirati. Dakle, ako vam igrom slučaja presahne inspiracija spram neke individue koju želite diskreditirati u praksi površnoga prezira, pozivate se na ono opće: njezin status, profesiju, dobnu skupinu ili bilo što što samo po sebi ima negativne strane koje ste kao dobar i iskusan prezrivač još davno ranije izučili i ovladali umijećem njihova raskrinkavanja! Ako imate bilo kakvih pitanja, problema, nedoumica ili iskustava koja bi sa nama željeli podijeliti naš S.O.S. telefon vam je uvijek dostupan: P O V R Š N I P R E Z I R 01/111-222 |
14.04.2007., subota
NIZOZEMSKA
Kada spomenemo državu Nizozemsku nema baš bezbroj raznovrsnih predođbi koje moderan iti malo upućen čovjek sebi može predočiti. Nije li tako? Ime Nizozemske stoji za liberalizam. Takav koji je do sada neviđen na kugli zamljaskoj. Sve što je ilegalno, kriminalno i tabu u svim drugim državama svijeta u Nizozemskoj je postalo gotovo građanska dužnost. Tradicija te atrakcija za turiste. Mladima je to dakako, vrlo privlačno. Prostitucija legalna. Droga legalne. Gay parade uobičajena pojava. No, ajde de. Široka sam srca pa ću im to sve oprostiti. Siguran sam kako te činjenice imaju i mnogo pozitivnih aspekata ako se gleda koliko u drugim državama ima problema koje izazivaju prostitucija i zlouporaba droga, no zbog njihove ilegalnosti one dolaze sa još jednim plusom tj. minusom. Mnoge države u kojima su te aktivnosti ilegalne imaju stotinu puta veći kriminalitet, te nižu razinu ćudoređa nego sama Nizozemska. Jer u tim naoko principijelnim državama gdje je takvo što ilegalno a ništa manje zastupljeno to čak podiže razinu nužne korumpiranosti, izvitoperenosti cijelog sistema i skrivenih lanaca kriminala. Kriminala koji se pored prostitucije i raspačavanja droge bavi iznudama, prisilama, ubojstvima, potplaćivanjima te na kraju pokazujući kako su politički sustavi te izvršna vlast tih država također korumpirani i ''neodlučni'' da takve aktivnosti privedu kraju ili ih srežu u korijenu. Čini mi se kako su se Nizozemci poslužili najstarijim trikom u knjizi. Obrnutom psiholgijom. Drugačije i vrlo pojednostavljeno govoreći: otvorili su vrata svim porocima, a pritvorili vrata kriminalu. Rekli su: udri Mujo u tamburu do mile volje! Tim egzibicionizmom pokazali su veliko povjerenje u čovjeka, povjerenje u samodeterminaciju, u pravo značenje humanizma te odgovrnosti koja ide uz svaki pravi liberalizam. Neke žrtve zasigurno su pale, no hej, koji sustav nema žrtava?! Ono što je u nas kriminial povezan sa mnogim drugim oblicima korumpiranosti i kriminala- u njih samo je biznis, samo posao ili branša! Također su suzbili svu silnu moć represije nagona koja u čovjeku postoji, te su umjesto da Adama proglase lošim dali mu dva kartona jabuka da jede sve dok ne dobije proljev. A nakon proljeva rodio se novi čovjek. Barem u teoriji. No, unatoč ovom malom hvalospjevu nizozemskoga koncepta, želio sam se malko narugati količini liberalizma. Jer, svi također znamo pravilo zlatne sredine. Čak i kada bi Nizozemsku (sa legalnom drogom, kurvama i tolerancijom spram svake spolne orijentacije i njoj svojstvenih uličnih manifestacija) hrabro stavili u okvire ikakve zlatne sredine(što dakako, vrlo teško ide) opet ćemo je -u svijetlu novih vijesti- ugledati daleko izvan tih okvira! O čemu je točno riječ?!? Reći ću vam mili čiatelji, iako ste zasigurno već i sami čuli priču: u Nizozemskoj je osnovano legitimno i legalno društvo ilitiga udruga pedofila! Dakle, udruženje pedofila što veličaju svoju ljubav, predanosti i ostale impulse spram djece. Hmmmm…eh i oh, odakle početi komentirati!? Kao što ste vidjeli, bio sam vrlo široke ruke i prepun razumijevanja spram tradicionalnih odrednica i oblika ultra liberazlizma koji se tamo ugnijezdio. Bez obzira što sam i ja bio narkoman do prošloga mjeseca, rado vikendom idem u kurve te eksperimentiram u biseksualnim eskapadama, to sigurno nije imalo nekog velikog utjecaja na iznalaženje pozitivnih aspekata dotične stvari pri ruci. Niti sam uistinu rekao nešto novo. Pedofil doduše nisam. Pa ću se –ako dopuštate- malko obrecnuti. Ako sam ovim putem uvrijedio nekog pedofila, iskreno mi je svejedno. Ukratko: Nizozemci idu maložko predaleko sa svojim liberalizmom! Pinkicu. Naravno, možda da sam pedofil zasigurno bih vrlo suptilno istakao kako je to stvar stara koliko i prostitucija, sudeći da o njoj raspravlja i u Platonovom dijalogu 'Gozba', te kako pedofilizam u drugim državama također biva crni skriveni lanac trgovine ljudima povezan sa drugim mračnim stvarima te kako bi legalizacija(koja je u nekim zemljama poput Indonezije gotovo prisutna) možda učinila ponešto dobra na tom području. No…nekako me uvjerenja vuku na drugu stranu. O kojoj jebenoj koristi može tu biti riječ!?! I što je sljedeće? Udruga oružanih pljačkaša traži autonomiju? Godišnji dan silovatelja? Državno financiranje i rad uglednih medicinara na novim i učinkovitijim date-rape drogama? Obavezne orgije na ulicama svakog velikog utorka i petka? Dani heroina?- gdje se sidašima pred smrt besplatno ubrizgava šut? Dan školovanih pedofila?- gdje se posjećuju sirotišta i vrtići pod ugašenim svjetlima? Svečanosti za seksualne devijacije i žrtvovanja djevica, ako ih imaju? Jer sve to ne čini mi se tako daleko od dotične udruge pedofila! - Odakle im samo muda?!? –pitam se ja i Vi - Obraza očito nemaju, ali muda su itekako tu! Ostatak Europe trebao bi i sam organizirati jednu udrugu. Možda udrugu ''Interpol heteroseksualnih militantnih košer muškaraca'' koji će probrati jedan datum u godini na koji će preletjeti bojnim avionom iznad Nizozemske i otpustiti bombu-dvije na Pedos udruženje u vrijeme večeri poezije sa njima poznatim motivima. Ili kakvo biološko oružje dizajnirano upravo za njih; ono koje topi samo meka tkiva i pretvora ih u kašastu juhu, na čijoj bazi bi sintetizirali hranu za ulične štakore! Ako se Nizozemci pobune protiv takve agresije siguran sam da će pedesetak europskih državica sa lakoćom moći zanijekati da je išta takvoga bilo moguće. Jer ako svi ostanu suglasni pobijedi ćemo! Zataškavanja su uobičajeno oruđe svjetske politike. Uvijek je dakako, dobrobit širokih masa na pameti kada se takvo što radi. - Bombe? Koje bombe? - Avioni? Ne. Nemamo mi aviona! - Kakvi pedofili? Oni nedavno osakaćeni? - Naša isrekna sućut cijeloj državi Nizozemskoj. Mora da je eto božja volja odsvirala svoju grubu notu! - Zbilja ne znamo o čemu je riječ, no rado ćemo pružiti Nizozemskoj moralnu podršku u ova teška vremena, pa i simboličnu sumu za psihološko liječenje dotičnih luđaka! Sve u duhu kršćanstva i bilateralnih odnosa, kao i integriteta cijele obitelji EU! Ostaje mi nejasno kako jedna takva organizacija može postojati a ne biti vrlo vrlo vrlo i iznimno tajna. I majko mila, kakav im je samo program te javna uvjerenja ako već žele biti priznati? Valjda je jedan smioni pedofil -sasvim uzgred i dugogodišnji ovisnik- nakon obilnoga šuta u venu domislio plan i odlučno ga iznio svojoj braći po perverziji na tjednome sastanku u svečanoj sali 'Medicinskoga univerziteta Amsterdam', na katedri za seksologiju: - Dobar dan svima. Drago mi je da ste se odazvali u tako velikome broju. Najvećemu do sada. Pored poželjene dobrodošlice želim vam odmah, bez okolišanja predložiti nešto hrabro, nešto srčano i nešto u što zdušno vjerujem. Došlo je vrijeme gospodo i ugledni pedofili, kako vi sa samo dva-tri silovanja tako i ostali koji pod svojim pojasom imaju i nekoliko tuceta takvih eskapada, da jednom zauvijek iziđemo iz sjene i stanemo na svjetlost. Nema ništa suštinski lošega u našoj putenoj ljubavi spram dječice. Baš ništa! Mi gospodo živimo u Nizozemskoj! Točno tako; u Nizozemskoj! Zemlji gdje se kojekakve pederčine, narkići, dileri te svodnici smatraju uzornim obrtnicima. Ako je njihovo vrijeme došlo i u punome je jeku, ja se pitam kada ako ne sada treba doći naše vrijeme? Nas koji nasuprot takvih nemoralnih čudovišta cijenimo i ljubimo nevinost ovoga svijeta, te djecu u kojoj se ta nevinost utjelovila! Nismo mi krivi što nakon što završimo sa njima od te nevinosti ne ostane mnogo pa ih valja brutalno ubiti i naći novo dijetešce! Svaka djelatnost ima svojih dobrih i loših strana, svojih žrtava. Ta vrla djeca ostaju u našim srcima i sjećanju, a prerana sodomija i smrt također ih priječi da u virtualnoj budućnosti ne budu izbačena iz škole, ne završe na ulici, ne završe kao narkomani ili promiskuitetna mladež. Mi spašavamo svijet gospodo! Nemojte se zavaravati da tome nije tako! Treba ponosno, dignute glave i visoka čela izaći pred vrhovni sud i zatražiti ono što nam po pravu pripada. Da ispunimo našu bogom danu sudbinu. Zatražit ćemo državnu stipendiju u formi mjesečnog pristupa sirotištima i popravnim domovima za maloljetne. Tko je samnom? I rulja je poludila! Rodila se prva prvcata pedofilska udruga koja je objavila svoje postojanje. Gdje drugdje nego u Nizozemskoj!?! Jedinoj državi koja smrtno ozbiljno shvaća svoju slobodu. Da Zemlja nije okrugla Nizozemska bi zasigurno bila krajnje lijevo na karti. Tamo negdje u mačnoj vukojebini, daleko iza sedam mora i sedam gora! Tamo gdje žive i cvjetaju mirisni, ljepljivi vrhovi slobode! |
08.04.2007., nedjelja
JEDAN OD BOGOVA
 Jedna od klasičnih kršćanskih definicija Boga glasi, citiram: ''Postoji samo jedan živi i istiniti Bog, koji je beskonačan u postojanju i savršenosti, najčišći duh, nevidljiv, bez tijela, pristranosti ili strasti, nepromjenjiv, golem, vječan, neshvatljiv, svemoguć, najmudriji, najsvetiji, najslobodniji, najapsolutniji, koji sve čini prema savjetu svoje nepromjenjive i najpravednije volje, na vlastitu slavu; prepun ljubavi, milostiv, strpljiv, prepun dobrote i istine, koji prašta opačine, prijestupe i grijehe; koji nagrađuje one koji ga uporno traže; koji je osim toga najpravedniji i strašan u svojim sudovima; koji mrzi svaki grijeh i koji nipošto neće oprostiti kaznu krivcima'' Westminsterska konfesija U redu. Idemo malko izvagati ovu definiciju, možda je malo preurediti bez da joj izmijenimo bitno značenje. Svako tko nije posve zadrti, primitivni vjernik ili dijete mlađe od 8 godina može jasno uočiti opću debilnost ove definicije. ''Postoji samo jedan živi i istiniti Bog''- vidi se da je definicija sklepana dok su bogovi frcali na sve strane. Dakle, od svih polu mrtvih, mrtvih i lažnih bogova koji su postojali, postoji i onaj koji je živ i istinit, taj je vele jedini takav. Svi ostali Bogovi su lažni ili mrtvi. Znači da ih je bilo ko pljeve, izumriješe valjda! Dalje, taj Bog koji je najčišći(za razliku od onih upitne higijene, jer kad si mrtav ne pereš se, pa čak ni ako si bog), golem, vječan, svemoguć, najmudriji, najsvetiji, najslobodniji, najapsolutniji…Sa svim tim osobina do kojih je trudom i kroz gustu konkurenciju dogurao, sve što čini on čini za vlastitu slavu!! Zvuči malo bedasto, pa i ograničeno, iako vele da je neograničen. K tome je još i neshvatljiv! To mislim da je daleko najbitnije! Znači iako je potpuno neshvatljiv, najsvetiji, bez tijela, bez strasti, unatoč svemu tome, on je pomalo tašt! Sav toliki trud i sve što čini, čini kako bi sebe slavio. Čini mi se kako on uopće nije toliko zagonetan ili neshvatljiv. Dapače, sa lakoćom su ga još ljudi starih vjekova skontali! U načelu mu je vrlo dosadno. Svemoguć je. Ako je svemoguć kako to da je nepromjenjiv?!? Ako je svemoćan ne bi li ponekad bio drugačiji? Barem iz dosade, želje i mogućnosti!? Barem promijenio frizuru ili činio nešto što možda i nije za vlastitu već nečiju tuđu slavu ili radost? Zatim, vječan je i beskrajan, pa čemu onda reći da je golem?!? Kakva je to glupost?! Mogli su odmah dodati da je i širok ili visok! Duplo osrednji! Kao kad bi rekli u znanstvenom časopisu za temperaturu od apsolutne nule (– 283 celzijusa) da je dosta prohladna i k tome još poprilično niska! Greška se nastavlja kada pročitamo da je također ''bez tijela'', a opet golem!!! Dakle nekakav pretilni duh!?! Također se ovdje tupavo koristi termin: apsolutno! Ako je nešto apsolutno, to znači da je van svih kategorija vrednovanja, te ono je najviše od najvišeg od najvišeg. Toliko visoko da se ne da mjeriti ikakvim mjernim sustavima, već je upravo: apsolutno! Čemu onda reći da je najapsolutniji?!? Zar možda zbog svih onih bogova koji su apsolutni, a u borbi za prijestolje ovaj se pokazao najapsolutnijim od svih prosječno ili dosta malo apsolutnih!?! Vele da je sve naj, pa i najsvetiji, najmudriji, a nakon toga da je pun dobrote, ljubavi i milosrđa. Ako je najmudriji i najsvetiji nije li glupavo i suvišno reći ovo potonje?!? Pa podrazumijeva se! Ako je netko svet il čak najsvetiji valjda smatramo da nije pun mržnje, te da je dobar i milosrdan. No i tu bi se prevarili, jer ovaj bog rado i mrzi u svojoj svetosti! Mogli su usput nadodati i kako je dosta moćan i poprilično slobodan, nemalo svet i relativno slobodan…gdje opet ponavljamo djelićima cjeline ono što se podrazumijeva kroz apsolutno i sve ostale superlative! Zatim, kao onaj koji je ''prepun dobrote i istine''- on ''prašta opačine, prijestupe i grijehe''! No ujedno je i najpravedniji(što dolazi kao šok jer ionako je u svemu naj), te strašan u svojim sudovima i naposljetku onaj ''koji mrzi svaki grijeh i nikad neće oprostiti kaznu krivcima'' OK! Nešto tu ne štima. Prvo je pun dobrote, divan i krasan, prašta opačine i grijehe, a zatim mrzi svaki grijeh i nikad ne oprašta! Dakle, uvijek prašta i nikad ne prašta! Pun je ljubavi i milosrđa ali i bogami i mrzi te ne oprašta! I to je za ne povjerovati onaj isti bog koji je ''bez tijela i bez strasti''! Ja sam oduvijek smatrao ljubav i mržnju temeljnim izrazima strasti! Nema strasti bez ljubavi il mržnje, i nema ovih bez strasti! No, ne dajmo se zbuniti, jer to je u pravilu ''neshvatljiv'' bog! Dakle, sve što smo o njemu shvatili po pravilu je neshvatljivo. Također je najviši duh, no i bez tijela i nevidljiv. Zar je potrebno napomenuti da duh nema tijela? I da je nevidljiv!? Čak i prosječan svakodnevni duh nema tijela i nevidljiv je, a kamoli ''najčišći'' duh! Dakle, opet govorimo te nepotrebno ponavljamo očite stvari. On je vele i ''bez pristranosti''! što me opet zbunjuje, no odmah se sjetim je neshvatljiv, jer koliko ja vidim: nagrađuje samo one koji ga uporno traže, mrzi svakoga tko griješi, te je prema istima pun ljubavi i milosrđa…čini mi se kako je pristran koliko i svaki drugi…čovjek ili bog, što već! Dakle, ako izbacimo nepotrebne riječi i proturječne tvrdnje, te dodamo koju radi točnosti, možemo revidirati definiciju: ''Od sviju bogova ovaj je najsuperlativniji, pa čak je i najčišći duh. Iako svemoguć i slobodan, ne može se mijenjati. Prašta-ne oprašta, voli- mrzi, nagrađuje-kažnjava: kako kome i kako koga, ali sve prilično nepristrano. U svemu zbunjen i neodlučan, zato i neshvatljiv. Sve čini radi sebe sama- toliko je sigurno!'' Ova je definicija točno duplo kraća i duplo jasnija, bez da smo joj izmijenili izvorno značenje. Samo smo je malko saželi, te izbacili stvari koje se ponavljaju ili koje su imbecilne. Ako ste već dovoljno primitivni da vjerujete upravo u ovoga boga, onda vam barem nudim lakšu definiciju za nabubati napamet, jer bubanje je možda i najveća odlika teološkog studija te pored nekih fanatičnih šibanja i drugih oblika samomučenja, jedina metoda rada! Bog s vama! Onaj najnajbolji! |
06.04.2007., petak
Crtići
|
Crtići. Crtići su moja velika ljubav. Oduvijek sam ih gledao, no sada kako sam odrastao i sazrio shvatio sam da ih treba gledati još i više! Dobri crtići lijek su kao ni jedan drugi. No, naravno i za crtiće vrijedi isto pravilo kao i za gotovo sve drugo; ni oni nisu kao što su nekoć biti. Crtići su nekoć imali dušu, posjedovali su humor, imali su čak i moralnu pouku, karakter, šarm i priču. Danas jedino imamo puno hrapavih, kompjuterskih glasova, tuče i energetskih izboja te imena koja završavaju na ''achu''. Nazdravlje! Crtići su oduvijek imali u sebi određenu vrstu nasilja, iako nisu bili nasilni. Današnji crtići su jednostavno nasilni. Toliko nasilni da su dosadni. Svi su napravljeni od autora iskompleksiranih, infantilnih, te nezadovoljnih svojom fiziologijom Japanaca. Moć! Tuča! Gruvanje! Makljaža! Pičvajz! Udaranje! Sila! Moć, premoć, nadmoć, moć na kvadrat, moć na 100tu, pa još veća moć, velik, veći, najveći, pa još veći, brz, brži, najbrži, pa još brži… Što smo naučili?!? Da treba jebat majku svima! To je poruka! Udri sine-udri! Tom i Jerry su se stalno i neumorno pičili, pa nije uopće bilo bitno tko pobjeđuje dok god je bila dobra zabava i sitne podlosti. Katkad bi se i pomirili, nekad su se udružili, nekad su se i šalili, često su se pored sile koristili i mozgom. Imali su karakter. Tom je znao i pjevati! Sjećate se one dobre stare ''Is u Is or is U ain't my bebe''? Može li Pikaču da nam otpjeva nešto tako?!? Ne, Pikaču je skoro gluhonijem, jedino što zna je izgledati kao japanska plišana lutka i pičit se sa ostatkom ekipe. Gdje su se sakrili Bipsići, Evoksi, He-Man Garfield Blufonci Štrumfovi, Pink Panter Sport Billy, Super Ted Snorkijevci Tom&Jerry Pončo i Toro, Eustahije Brzić Korni Kornjača Ptica Trkačica Zekoslav Mrkva, Ninđa-kornjače Gdje je nestalo humora, šarma, topline stare akcije, gdje je nestalo mozga prave maštovitosti, karaktera i ljepote?!? Tko je svima njima dao otkaz?!? Trebali bi vratiti sve te crtiće natrag u eter, barem za nas odrasle. Jebeni Pikaču! Rigat-ču! Eto-što-ću! |
01.04.2007., nedjelja
NEGATIVAN
|
Hodajući tako jedan pored drugoga dva elektrona duž elektromagnetske praznine atoma, na standardnoj razmjeni čestica koje je Mortimer u ovom fragmentu sekunde trebao predati Klodoviku - Evo nosim ti mali poklon-reče veselo debeljuškasti mudri Mortimer koji bijaše prilično dobre volje. Njegov sugovornik nije dijelio isti entuzijazam, te si njih dvoje popričaše malo. Mortimer je volio pripovijedati. - Osjećam se ovih dana tako...tako prokleto prazno, baš kao ova prazna pustoš…-reče Klodovik ukazivajući na ogromnu prazninu atoma - Ovo polje jel?!-osvrnuo se Mortimer- Znam što misliš…no ne treba tako negativno gledati na stvari…-tješio ga je suputnik, brat po naboju i prijatelj mnogih čestica Mortimer - Ipak sam ja elektron…Negativan po naravi.- reče Klodovik smiješeći se cinično - Da, da, da…No znaš vrlo dobro da je to samo duhovna konvencija. To smo učili u školi. No reci ti meni sinko, čitaš li svete spise? - Ne baš…nisam već dugo… - Trebao bi znaš, ipak nose kvante istine u sebi… - Zar bi istina trebala biti utješna?! Još posebice jer je znamo; od prgavih kvarkova i najmanje vibracije sve do kljaste molekule. Kao da je sve apsolutno predodređeno…smiješno. - Pa i jeste čestice luda…barem u ovom našem svijetu jest… - U našem svijetu…- zatulio je Klodovik- Upravo je o tome riječ…o našem svijetu! - Što Klodoviče? Tako ti spina i naboja što? - Mrtvilo je ovdje u atomu! Sve sile, sva takozvana čuda i sva priroda odavna je takva kakva je, gotovo od nastanka polja i svega što jest, ionima unazad… - Gledaj to ovako: zar bi radije u crnoj rupi proveo vječnost?! Tamo te sile ne bi mazile bogami, nemaš tamo pravo glasa…nemaš tamo ni atom kao svoj dom-korio ga je stariji elektron pokroviteljski - Kako uopće znate da smo vječni? - Eh, vidi njega…kako znamo…!? Da nema vas blesavih individualaca bilo bi lakše širiti vjeru o jedinstvu svih čestica iste vrste. Znaš li ti da postoje milijarde i milijarde elektrona?! I svi su isti, isto polje ih donosi na svijet i istom polju se predaju, te isto polje stvaraju…to si sve ti. U moru bratstva. Od toga pobjeći ne možeš… - Znam…pobjeći ne mogu…-reče porazno i uzdahne - Možda si samo malo depresivan…-podbode ga laktom Mortimer-Kako pak stojiš s energijom? - Uh…što ne volim taj doktorski pristup…- Mortimer se zatim osvrnuo, uzeo svoj vjerni durbin što ga uvijek nosi sa sobom na elektromagnetske pohode u druge atome. Pogledao je zatim gdje se nalazi atomska jezgra, te koliko su daleko od nje…Kad je promotrio, reče - Pa nije ni čudo! Jezgra je samo 12 piko metara! To ti je stanje najniže energije. Znaš stari moj, mnogi elektroni bivaju pomalo depresivni, ili tugaljivi ako već ne voliš doktorske izraze, onda kad su u svojoj ruti najbliže jezgri…to osnovno stanje zna biti killjoy. Znam po sebi! To je klasična kriza identiteta od sile privlačenja. Mnogi se znaju osjećati bespomoćno, no tada se istom silom kojom odlijevaju jezgri i sami osnaže te okrijepe svoje vidike… - Ma…nije samo to vjeruj mi…svaki put kad vidim, ma samo i pomislim na jezgru smuči mi se; protoni, neutroni, i njihovi kvarkovi…čitavi taj kult nuklearna blagoslova…pa pioni, mioni, antiprotoni, pozitroni, te W i Z čestice…uf, glava me boli. - Možda ti samo fali…hmmm - Što? Obitelj možda? Obitelji imam i previše! Pripadnost mi fali…pripadnost… - Kako pak pripadnost atoma mu dragog? Pripadnosti imaš više od svega! Ti si neizmjenjivi dio svemira sinko, ti si kao i oni u jezgri- srž samog života i postojanja, pa i više od njih! Elektroni, mi smo kao vitezovi, sakralne čestice; one koje svojim električnim silama spajaju ove goleme svjetove, čitave atome, pa i sve što od njih nastaje u nešto, nešto daleko veće od nas. Činimo svjetove iznad ovoga mogućim, krojimo postojanje i ravnotežu; napuštamo dom, letamo tamo gdje nas trebaju, trebaju nužno…a uostalom pogledaj te neutrone- te mu se priklonio bliže, stavio dlan s lijeve strane usta kao da mu šapuće-… tako su beživotni, bez ikakva naboja, a protoni, oni opet glume kakve dobrice. Gotovo dvije tisuće puta veći su od nas, i nikakva dijeta pomoći im neće. Priroda ih unakazila- šaputao je šaljivo i dalj bockao laktom Klodovika - Pokušavaš me oraspoložiti- uzdahnuo je ovaj- No sve ja to znam…i predobro, sve…Volio bi jednostavno da me svi ostave na miru, samog… - Eeee…mili moj, nije uvijek lako biti strunaš, filozof panteista, nije lako biti dijete istine…- besjedio je pomalo zamišljeno, te se najednom trže - No hajde, kako bi ti bilo da si u jezgri? Tamo tek nemaš privatnosti! Majčice mila, nuklearne sile su grozne! Ti juriš elektromagnetski, laganini tisuću kilometara u sekundi, ali bar imaš prostora za razgibavanje. Cijelo prostranstvo atoma, pa i molekula biva tvoj dom, a ovi se stisnuli ko sardine, gruvaju se međusobno jakim međudjelovanjima 60000km u sekundi. Tvojih deset elektronvolti, naspram njihovih deset milijuna…To je tek narušavanje privatnosti. Zamisli ti znoja…a kako je tek onima u nekoj zvijezdi, uz fuziju…bojim se i pomisliti- Mortimer se opet razbrbljao u svom sistematičnome podizanju morala- Ma bit će bolje kad progutaš štogod, kakav foton recimo, kad sa svoja ova dva blažena volta ponovo unese malo života u ovaj atom…izbaci te u novu os, novu orbitu, novu energiju…ništa poput nova impulsa da te osvježi- namignuo mu je - Da…možda…možda Mortimere, no svejedno, dosta mi je ovakvog života…sve se konstantno ponavlja… - Sve se zbiva sa svrhom Klodoviče! Ne zaboravi to! –digao je kažiprst naglašavajući važnost- Nije to stara bapska priča, ili moderni trend da bi se osjećali povezani sa svemirom. To je srž, i ničega nema što nije u raljama svršnosti…a na našoj razini, ta je svrha samo još snažnija…Jedino što nemamo jest krupna slika čitavoga postojanja, ona je stvar vjere i spekulacije… - Što mi vrijedi takva spoznaja ako je samo teoretska, kad ja to ne ćutim u sebi, kada je to samo rečenica koju svi već znaju…Sve što ja znam je da radim za druge, kao mulac, letam okolo, lijevo- desno, slušam slabu silu, slušam jaku silu, pazim na energetski omjer iz vibracije u vibraciju, odlazim izvan atoma, vraćam se natrag u novi, jezgra me jebe u mozak, ja joj se opirem i tako dalje i tako dalje. Svugdje isto, vrtim se, upijam foton, opet ga vraćam…, razmjenjujem i sebe sama što god to više značilo, pa opet natrag, sad sam visok- sad nizak…A iznad nas…- pogledao je u vis kao da njuši eter slobode što nadlijeće nad njegovom majušnom masom- …Iznad nas postoje svjetovi u koje nikad zaći neću moći, nikada…Svjetovi koji iako ovise o meni i ovim zakonima…imaju svoje, sasvim nove zakone. Imaju toliko toga novog i čudesnog. Eh…! Čitao sam čak da je sasvim moguće da su od nas već nastala i čitava mega bića; cjeline nepojmljivih, nemjerljivih razmjera, većih od naše molekule i nepojmljivo kompleksnih… - Znam sve o tome sinko, znam…-odmah mu je tutorski odmahnuo glavom Mortimenr- RNK, DNK! One su već stare novosti…Ja prijatelju vjerujem, iako ti to vjerojatno ni ne bi trebao govoriti, da je taj svijet, taj golemi svemir samo dio jednog, tek nepojmljivo većeg svemira, koji također ne može bez toga…a samo razumski ću reći da držim kako i taj svemir ima onaj koji pokreće i kojemu bezuspješno teži, no ipak ga sačinjava…ipak ga čvrsto uvjetuje…To je ipak divno trovanje logoterapijom, trovanje smislom…shvaćaš li? Volja za smisao Klodoviče dragi, volja za smisao… - …a ja ih sve stvaram, sve te svjetove…kako bijedno ironično…-reče gotovo odsutno Klodovik, jedva slušajući sugovornika-… Svi ti svjetovi bez mene bi se urušili u ništavilo… - A što bi same sile trebale reći!?! One su tu sami temelj svega, uzroci po kojima i ovaj svijet postoji. Nisi ti temelj dragi moj, a gdje sile i zakoni žive? I polja po kojima ideš tamo gdje ideš…koja koliko god da i stvaraš opet po njima živiš…Imaš vjersku krizu dragi moj Klodoviče…zar zbilja misliš da je drugima bolje od tebe…?! Ta brate, svi smo toliko među-povezani, toliko čarobno združeni da je to milina… - Fotoni, neutrini, gravitoni i tolike druge čestice nemaju ni mase, bez tijela letaju…-reče Klodovik sanjareći- Jest!-viknuo je tada- Svima je bolje! Svima!! Sile žive sa svim drugim silama Mortimere, silama koje ti ni ja nikad nećemo znati! Sile koje osim što ih i mi stvaramo upravljaju kako nama i molekulama, tako i tko zna kakvim svemirima, osima i simetrijama iznad nas…–inatio se u zanosu i boli, nikako ne želeći onjušiti mirise utjehe kojima je Mortimer zapuhivao ovu osnovnu os, nastanivši ju svojim dobrohotnim poslanjem - Bolje im je možda samo ako ne misle o pravoj istini na takav način. Ako crpe iz nje kao iz izvora. Je li te istina oslobađa ili baca u sužanjstvo, to je dobro pitanje dragi Klodoviče! Dakle, bolje im je samo jer istinom ne bivaju kažnjeni…Svi smo mi sluge istine dragi moj…No, istina je i da te ne mogu naučiti da budeš sretan. Ne mogu ni jednu česticu naučiti kako shvaćati, kako osjećati, mogu im samo reći kako drugi nalaze sreću, kako drugi shvaćaju i osjećaju, kako nalaze mirenje…Mogu samo reći gdje se sreća za neke zna nalaziti…No ne brini… proći će te ovo sve, doći će opet promjene, novi fotoni, ili slaba nuklearna sila, ili neutralne struje pa ćeš manje misliti o bolu, možda se i pomiriti sa svojim mjestom, jer zaista, nikome nije bolje ili gore, sve ti je u očima onoga koji gleda…a opet, istina ostaje ista. - Cijenim tvoj trud stari moj Mortimere…no ubija me to što nikad neću biti više od ovoga što jesam…nikad neću otići na mjesto, ako takvo i postoji, gdje su zakoni takvi da dozvoljavaju slobodu, gdje postoji proizvoljnost, gdje se zakoni krše…gdje je divni kaos…To me plaši! Nikad neću biti sila, zakon, uvijek samo sluga… uvijek ispomoć, konstrukcija. Ja stvaram i gradim, a ne znam ni što ni koliko…- Mortimer je pored tješenja, teoretiziranja te pažljiva slušanja sugovornika morao paziti i kuda hodaju, jer muvale su se uokolo W i Z čestice. Nipošto nije želio s njima sada da se Klodovik izmjenjuje, jer držao je kako je slaba nuklearna sila zadnje što mu sada treba… - To je već stvar uvjerenja dragi Klodoviče…Tko kaže da mi poznajemo baš sve sile!? Ja sam barem vidio stvari koje ranije nisam znao da postoje…Vjera će ti morati pomoći sada… ili barem kad-tad…jer znanje; slaba je ono utjeha za takve kao što si ti…- - Takve kao što sam ja…-ponovio je rezignirano Klodovik… - Čuj, ja sam isto elektron. Znam da nije lako nemoći u posjedu imati pravu ljubav. Toliko dugo mislilo se da su protoni naše antičestice, naša druga polovica jabuke takoreći; naš kompanjon u ravnoteži svemira i sebe samih…pa bi hulili na svijet gdje nas ista sila i vuče i odbija od njih, a oni opet i počivaju unutar same jezgre. U drugome svijetu, svijetu sasvim druge sile…a vječito nam dolaze fotonke vitka stasa, iz dana u dan, a osjećaš kako to ipak nije to…nismo na istoj valnoj duljini. A sada znamo da su ipak pozitroni naša nesuđena sreća…sasvim druga priča se priča- tu se Mortimer malko zamislio, te se naposljetku trže - No dragi moj mezonski brate, ne gubi vjeru. Pričat ćemo ponovno- reče mu vedro, te ispali u njega sjajni foton dok ovaj nije gledao, stvorivši elektromagnetsko ozračje i mahnuvši mu srdačno kako je Klodovik energično odletio u dalju, determiniranu os… KRAJ |
30.03.2007., petak
Vjera
|
Mislim da ću iznova početi vjerovati u Boga, Jer iskreno…; Nemam kome kukati… Kome god da zakukam il se požalim… Odmah požalim svoje požaljivanje, A kome treba dvostruka žalost?! Ili bih povrijedio osobu razlozima svojim Kao što uspijem svojoj curi, Ili bih čuo kako je toj osobi još i gore nego meni Kao mojoj cimerici, Ili bih čuo da ne trebam moriti brigu Kao od pokojega prijatelja, A ja bih baš rado ponekad se požalio… Ljudi baš ne znaju odgovoriti na kuknju kako dolikuje… I tko mi drugi ostaje? Pa Bogu ću da kukam…! Valjda će da izdrži kvragu?! Možda će mi njegova šutnja pasati bolje Od svih ljudskih riječi…?! Jer ja sam maštovito momče, A Bog u maštovitih- i sam je zanimljiviji… moćniji i zabavniji… Eto…već mi je lakše… Već grmi njegova šutnja te liječi rane I upija odjeke kuknjave moje … |
27.03.2007., utorak
GVAŠTAPAN U LAVANDINU
|
Jutros sam se probudio. To činim svaki dan. Tradicija je za mene nositeljica visokih vrijednosti. Došavši u kuhinju vidio sam svoju dragu kako stoji pomalo ukočena, naslonjena na stol. Izraz lica nije bio lijep. Vjerojatno ni moj jer sam se jedva probudio i ustao prije pet minuta. Odmah nakon toga začuo sam krik kako se oteo iz njezinih pluća koji je meni zvučao: - Eeaaulavandinugvaštapan!- Sudeći da mi dalmatinski nije uvijek jak, a ponekada ni njezina artikulacija istoga, nisam uopće shvatio što je rekla. Razaznao sam riječ ''lavandin''. Za sve one koji nisu odrasli o denominaciji i uspomeni rimskoga carstva Dalmaciji, ta riječ označava entitet koji se književno zove slivnik. Usputno sam letimice bacio pogled prema ''lavandinu'' jer sam imao jedan od svojih oštroumnih dojmova kako je upravo to lokacija na koju je moja draga mislila. lavandin=lavandin Logička pravila samopriricanja, identičnosti i isključenja trećega i u rano jutro u mene ostaju svježa, čila te funkcioniraju orno. Pogledavši u lavandin vidim da je i danas srebrnaste niklovane boje, ovalan i ima rupu za odvod. Isto kao i jučer. Kako sam prišao svojoj dragoj vidim da joj je lice dodatno naglasilo istu onu grimasu od maloprije. Nije bila zadovoljna mojom intervencijom. - Gvaštapan, gvaštapan u njemu! –reče mi panično se zgražavajući. Nažalost, ja u tome trenutku svoga razvoja nisam znao što je to gvaštapan. No to je nešto što smo ubrzo ispravili. - Što pričaš ti?!? - Ama odvratni gvaštapan je u lavandinu! Pogledaj!!¨- ponovi mi ona glasno, držeći se lijevom rukom za glavu a desnom vojnički upirući u lavandin. Tada sam temeljito bacio pogled u lavandin i vidio crnu sočnu bubetinu kako uživa u onome što je vjerojatno držao za veliku skate stazu za njega i njegove. - Buba je unutra- rečem ja znalački svojoj dragički. Čisto da ne bude nekakvih nedorečenosti u ovo sinje jutro. - Što si ono bila rekla? Hoštapler u lavandinu!? - Gvaštapan, gvaštapan tukac jedan!- nasmijala se u blagom očaju - Gvaštapan- ponovio sam tada sa uspjehom- To bi bio što? Žohar? - Da! Gvaštapan! - Gvaštapan. Nevjerojatno. Žohara zove gvaštapan. Pa što je vama Dalmatincima? Što fali hrvatskome jeziku? Jedva sam usvojio to da štakora zovete pantagana, iako zvuči kao neka baba vračara iz srednjega vijeka. Slavna pantagana što je završila na lomači i imala autorstvo nad brojnim poganskim spisima. Sad još imamo i gvešta, gvaš…kako? - Gvaštapan!!!- izderala se ona- Makni ga! Što ćemo? – njoj nije bilo do lingvističke raspre ovako rano izjutra. Primijetio sam kako malo tkome je, pa joj rekoh: - Najbolje je paničariti nekih petnaestak minuta, a tada ga jednostavno makuti- - Nemoj se zazati!- reče mi ona sa dozom ženske plačljivosti- Mrzim ih, mrzim gvaštapane! Odvratni su! - Ne mogu vjerovati da ih tako zovete. Zbilja ne mogu. - Roberte!!!- izdrala se još glasanije kako bi me motivirala. I tako, gladam ja tog gvaštapana, gvaštapan gleda mene…i ni sam ne znam kako točno da ga maknem iz lavandina. Sudeći pak kako sam iste spolne, a i dobne skupine kao i briljantni Edison kada je imao 25 godina, dosjetio sam se nedugo zatim uzeti vrećicu, presavinuti je više puta i nanijeti na svoj dlan, a s njime uhvatiti žoh…gvaštapana. Tada sa njime u smeće. Učinit ću za njega ono što ni Mojsije nije mogao za svoj narod. Bit će mi zahvalan kad bude puna želudca. No, kako sam ''ga'' nastojao uhvatiti ''on'' je pokazao nevjerojatnu brzinu i volju da se odupre meni kao nešto superiornijem biću. Potjera je potrajala petnaestak sekundi, iako se ''njemu'' zasigurno činila i mnogo duže. - Bogami je brz- rečem ja draganoj svojoj - Znam. Fuj! Odvatno su brzi. Zato ih se i bojim. - Strah od brzine žohara je najrasprostranjenija fobija u svijetu obrazovanih ljudi- tješio sam je Misija bijaše obavljena. Draga mi je netom naložila da ODMAH dobrano zavežem tu vrećicu za smeće te ju bacim van. Ja sam je nabio(vrećicu naravno), zavezao(vrećicu naravno) te iznio ispred vrata. Od tamo će je za petnaestak minuta dočekati sudbina koja čeka gotovo svaku vrećicu smeća. Barem u civiliziranoj džungli! Nakon toga vremena, spremivši se za posao i na izlasku iz stana, sagnuh se da pokupim tu vrećicu, a kad tamo gvaštapan leži izvan nje. Udaljen svega desetak centimetara. Neobično. Čudno. Odmah sam primijetio malu rupicu na vreći od smeća. Bila je tamo od prije. Momak je začudo našao svoj put, onakav zdrobljen iz nabijene i zavezane vrećice, te je slično kao Andy Dufresne isplivao je kroz rijeku govana i izašao čist sa druge strane. No, Andy je puno bolje prošao. Gvaštapan se lagano koprcao na svojim leđima, jer da je imao više sreće(ili pameti da ostane u obećanoj zemlji) ne bi dobio volej nogom od your's troully-a, a nakon toga; stao sam na njega. ………………………………….(ovo je dramska stanka) Ne mogu reći da se osobito ponosim svojim djelom. No, nije me ni sram. Sve ovisi tko čita. Želio sam samo napomenuti da se divim tim malim, kompaktnim stvorenjima. Žohari su jedni od najmoćnijih genetskih strojeva koje je ova negostoljubiva priroda izmutirala u planetarnoj koktel čaši. Ne možeš ih ubiti ni jednim konvencionalnim otrovima koji bi satrli kako bilo koje druge oblike života koji se mogu naći u ljudskome staništu, tako i nas same. Žohar će se okupati u Domestosu, isprati se sumpornom kiselinom, bez naočala pogledati bljesak hidrogenske bombe te kada nađe štogod za klopu u toj ničijoj zemlji otići će u svoju jazbinu mirne dušice. Dolje, u prljavoj no šarmantnoj rupčagi žive njihove kolonije i pjevuše Gloryu Gaynor dok se ne tuširaju pod tušem. Pored toga, brzi su. Vraški su brzi. Već milijunima godina odnose zlatnu medalju na svjetskoj olimpijadi za insekte. Toliko su brzi da jedino čovjek u najboljim godinama(od 20 do 50) može pobijediti žohara u fer utrci. Svi ostali bivaju nadjačani. Prosječni Amerikanac sporiji je za 1,5km/h od prosječnoga odrasloga žohara. Osim što žohari mogu pasti i sa 10 kata a ne doživjeti bitnu promjenu, često ne umru ni kada staneš na njih. Moraš biti siguran 1.da je podloga tvrda, 2. da staneš punom nogom, te 3. da ostaneš koji trenutak na njemu kako bi gravitacija potpuno prevladala. 4. I bolje ti je da si teži od 54,6 kg(kritična masa) jer u suprotnom: bježi sine glavom bez obzira kao da si stao na nagaznu minu. Bit će to jedan ljut gvaštapan. Ja osobno nisam imao hrabrosti pogledati koliko je od njega ostalo tamo na tvrdoj podlozi. No, sudeći da sam stao muški, sa svojih 65kg mogu sa sigurnošću reći da sam ga barem usporio. Izašao sam iz zgrade bez da se osvrćem za sobom. Valjda se neće osvetiti mojoj dragoj do čijih vrata je svega 4 metra. Moćni su ti žohari. Pravi debelokošci. No mislim da čak ni njima nije pravo da ih ovi ovdje Dalmatinci nazivaju gvaštapanima. Zvuči zbilja uvredljivo. Zvuči kao da su kakvi neumorni žicaroši, dosadniji od jehovinih svjedoka, kao da su insekti bez imalo dostojantsva ili moralnih načela. Prosječan žohar nije žicaroš. On se sam posluži sa onime što je ostalo i što ionako mislite baciti. Nije ni približno dosadan kao jehovini svjedoci ili mor(m)oni, a mnogo su vrijedniji i trudoljubiviji od prosječnoga Dalmatinca. Čak brži od većina nas ljudi. Snažiji spram svoje tjelesne mase tisućama puta. Otporniji milijunima puta. Jedino ljepši nije. A i estetika kao disciplina svjesna je stanovite relativnosti svojih načela. Doduše. evolutivno gledajući možda su žohari mnogo ljepši od nas; zato se mi mijenjamo i evoluiramo, dok oni ostaju isti. Prokleti ljepotani. Ljudi, ako bi ste se klanjali nekim zemaljaskim oblicima života kao božanskima, što se čini od vajkada, tada zanemarivši ljudsku koprenu estetskoga, žohar bi trebao biti među prvima u redu. Slava mu budi!!!! OoooOOooo sveti Gvaštapane! |
26.03.2007., ponedjeljak
Čaj u 5 sati
|
Jutros, jutros mi je bilo sasvim dovoljno mrtvila, uzeo sam nož, obijesti opijen… Želio sam se porezati, natkriliti mrtvilo… No odlučih se primiriti, jer želio sam potpuno racionalno, potpuno staloženo i promišljeno da si porežem podlakticu… Nipošto u očaju, nipošto u afektu… Disao sam duboko, pokušavajući svladati bijes, veseleći se potajno kako ću prevariti samog sebe, kako ću se porezati divlje i duboko, gotovo bez razloga… I još smiren, čisto tako… Koji mora da je razlog tome ''čisto tako''? Gdje je uzrok? Upravo tu! Evo tu! I tko još vjeruje da je čovjek razumno biće… Bezumlje, i jedino bezumlje svjedoči kako smo razumna bića, a razum je onaj koji uvijek kasni na sastanak, a kad dođe kažnjava i sudi, šepuri se i priča dubokim glasom, pokušavajući zaglušiti vriske, urlanje… siktanje bezumlja… No nije to ni siktanje. To rekoh zbog navike, zbog razuma koji smo naučeni uvažavati… No treba, treba ga uvažavati, što da vam kažem… Smirio sam se sada dovoljno kako bi me razum pokušao uvjeriti da je krivo porezati se bez opravdana razloga… i čim sam začuo njegov prvi zvuk, taj zvonki, lažni formalni zvuk, tada sam strasno povukao nožem po mesu…i osjetio nešto… Bila je to bol. Zatim je svježa krv potekla po ruci… Bilo je utješno vidjeti taj proces; otvoreno meso, krv se preljeva i polako suši, a rana hrabro peče. Govori mi da sam samo čovjek… Utjeha, olakšanje…i uvijek kad te peče duša, kad je nagriza štogod; prepusti se, nasladi se, ali kada ti i to bude dovoljno; razreži se, slomi nešto, osakati tijelce brate… Bit će to kao u Engleza čaj u 17 sati, gdje na koji trenutak ostaviš cijeli svijet po strani i odmoriš od njega dušu… 2004 |
Beskrajno čudo
|
Krošnje Mirisi Vrijeme Dodiri… Novi krug novo dijete Guguče mi na uho. Stišavam glasnoću Navire s tišine Uvijek novo Uvijek staro… Život je beskrajno čudo! |
Stigme
|
Svako malo malo, iza kakvog zagasitog ugla U krajićku oka…proguta me tmina Ugledam u srcu oštru tamu šušteću… Godinama već pokušavam je shvatiti Godinama znadem misliti o njoj I kao da sam u tome napredovao… Kao da otkrivam dio po dio I kidam znanjem ta zmajeva krila Te bodlje i panđe, taj plamen i riku Što je crnilo nego strah Što je praznina nego strah… Što je strah?!? Temeljni, takvošću obavijen strah svirepi, To je pitanje… Zadnje što sam saznao O sebi u trenutcima najveće ranjivosti Jeste to da želim svijet, želim SVE A dobiti mogu samo komadić A i njega samo malo po malo… Te i njega samo, uz veliku hrabrost Ne uz strah, ne uz tminu… Ja lijepim se za tuđe riječi Lijepim se za tuđe slike Tuđe živote želim znati i doživjeti A drugi…čine mi se na svome mjestu Bez titraja, bez tmine… Taj osjet ništavnosti Taj uzdah maloće Ta potreba za veličinom u svim smjerovima Katkada me samo steže za grlo i srce… Na mnoge načine oslikao sam i definirao svoju tminu Svoje rane što kao stigme sa vremenom prokrvare Bio je to…strah sami, strah od straha. Sestre i braća straha koji vežu obiteljske veze Uz sva poniženja i neuspjehe… Kroz veličinu neostvarenu, neostvarivu. Kroz strah od ljudi, uvijek strah od sebe, Strah da ne možeš, ne smiješ, ne trebaš Biti onaj tko znaš da mogao bi… Moji strahovi su religijski Moji strahovi su egzistencijalni Oni su psihološko kemijski No koliko god da ih ima Ja tražim i želim taj pratemelj Prauzrok, prakorijen… Želim sami mrkli mrak ispirati solju, jodom Želim ga gledati u oči i razvezati ga kao mašnu Toliko je misli, oblika i rješenja vezano za taj Isti osjećaj koji sam i danas osjetio kako izranja I u trenu plimom potapa one kule odveć blizu vodi… Pokušavam svoj strah, svoju tmniu i tu posebnu bol Tumačit kao puke suze ega Rečem si da patim od sindroma Boga Jer želim da svi me vole Svi me štuju Svi vjeruju u me… I k tome…da doista imaju zašto. I kada čak i nađem isti odsjaj tmine i tog sakralnog drhtaja U očima, u riječima, u životu nekog drugoga… Možda bi mi lakše i smislenije trebalo biti… Ali nije… Beskrajno čudo! Bez prisuća tog mračnog, melankoličnog samoporaza i Svega što iz njega cvate, a zapažam već godinama, Bez prisuća njegovoga pobijediti mogu gotovo sve, Pa i kada se čini teško i nemilo… Dok kada se prišulja i sjedne negdje izmeđe pluća, srca, želudca i uma, Taj avet ledeni… Tada mi sa neba kišit mogu darovi Kišit mogu poljupci, ljubav i divni događaji; Svi do zadnjeg okaljani, svi odbijaju se o me I puta ne nalaze do uma, do srca Rastaču u krvi tamnoj i tope se… Od njih samo glas razuma ostaje, koji govori: Vidi dobrote, vidi ljepote, veseli im se… Sve je toplo, a ti u bundi cvokoćeš… Što god rekao, mislio, činio Glasi drugih ljudi Glasi aveta mojih Znaju duh o beton potlačiti I dođe uvijek iznova taj mrak-taj avet što vješto izmiče I dalje izučavam fenomene i uzroke I dalje raspodjeljujem subjekt i objekt I vezu obrazlažem No taj žrvanj mrvi svako čulo i osjećaj drugi Svaku drugu boju podriva Svaku snagu, svaku vjeru ledi svojom tminom Taj pratemelj samo ime ima koje nadjenem mu, I dalje ću ga loviti, u oči da ga pogledam I dalje ne znam, je li doista jedan Te postoji li doista temelj iz kojega sva tmina isijava Na tragu sam mu, njušim mu otiske stopala Jer zajedno smo tu; ono i ja… Čak i protuotrov što djeluje katkad u svome znanju imam Vjerujem tad sebi na djelo i riječ Kako njemu za vjerovati nije… No tko još može osjećaju vjerovati Kad je upravo osjećaj ono što od njega imam… Osjećaj je temelj taj, Temelje možeš srušiti Al nikada temelj temelju pronaći… |
Tuga i kurve
|
Jučer sam prvi puta čuo riječi ''jebem ti život'' od kojih mi se srce steglo i napuklo baš kao komad stakla. Jučer sam prvi puta vidio za cijeloga moga života tog snažnog, dobrog i čvrstog muškarca kako plače. Kako maramicom nježno briše suze iz očiju i nariče riječi. Oči su se caklile od tuge kakvu ja još gotovo da nisam upoznao, nisam vidio na platnu života. Tuge koja je posve čista, posve jednostavna, posve opravdana…a takvih nema toliko puno koliko vi mislite. Bio je ovo jedan od najtužnijih trenutaka moga života. Plakao nije ni kada smo se rastajali za vrijeme rata, kada su baš svi ronili krokodilske suze, plakao nije ni kada se sve rušilo oko njega, ni kada su bombe padale oko kuće, oko auta dok bi vozio, ni kada su mu bliski zabadali noževe u leđa samo jer je lakše bilo zabosti nož nego odužiti se prijatelju i biti mu prijatelj. Plakao nije ni kada mu je majka umrla, plakao nije ni za ocem koji ga je ostavio na nemilost života, plakao nije… Mati i ja ga barem nikada za života nismo vidjeli. Niti jednom. Jučer se raslakao tako iskreno, tako tužno i duboko ojađeno…i to nad ničime drugim nego nad cijelim svojim životom, svim suštinskim naskroz neshvatljivim nepravdama i nad svim gadovima počevši od roditelja koji su ga od samoga početka pratili i odgurivali svojim bijednim postojanjem. U meni su tinjali tuga i bijes koji su jedno drugo željeli ugušiti u lokvi slanih suza, slane krvi. Želio sam zarinuti ogroman nož natrag u želudac njegovoga života, i okrenuti ga. Nikada se nitko neće odužiti tom čovjeku za iti jedan nezasluženi šamar, iti jedan nepotrebni nož u grudi, iti jednu od svih bezbroj gadnih pljuvački u lice i ugriza za srce…a bilo ih je vjerujte, mnogo. Daleko više nego što ćemo vi i ja doživjeti iako ćemo cmizditi i za mnogo manje. Moj otac rođen je na prvi dan studenoga mjeseca, upravo na dan mrtvih. Njegov rođendan pada tada kada svi oblače tamne boje, kada se sjećaju umrlih, kada uskrsavaju tuge i čemer, kada horde opsjedaju groblja, kada magla pokriva krošnje i uvlači se preko usana i pluća sve do onoga mjesta koje zaboljeti zna, ako ju do tamo pustiš. Doista je tada rođen. Moj otac baš nikada nije dao tuzi da ga mori. Nikada. Nikada nisam, u svoj svojoj iskrenosti, vidio čovjeka toliko snažna, pravedna, pouzdana i zaljubljena u život kao što je on. Nikada čovjeka sa črvšćom rukom, nikada čovjeka snažnije volje, čovjeka čija riječ i obećanje su zakon koji ako ih se izrekne, u kamenoj ploči sa brda se donose. Nikada nisam vidio čovjeka kojega je taj isti život u kojega je toliko zaljubljen, tako gorko varao i krao, tako gorko ujedao i svom silom želio slomiti. Valjda da ga…ah… ovdje bih zaista morao poetski dosmisliti razlog zbog kojega život kažnjava nedužne, ali neću. Ne želim ovdje pjevati epove, basne i legende, želio sam reći istinu i za sada ne slagah vam niti riječi. Sada kako otac stari i udaljava se, vraćaju mu se slike iz djetinjstva i mladosti, pa iz cijeloga života; slike koje je čitava života črvstim gardom i odrješitom rukom odbijao kao heroj nepravde o svoj plašt. Kao supermen metke o prsa. Ali koga ne prati, koga ne dočeka vlastito djetinjstvo, te tko je taj koji smije poživjeti a bez da se suoči sa vlastitim životom!?. Vrlo je malo takvih. No možda se i varam. Jer onaj tko se nikada ne suoči sa njima biva kukavica, biva glup… ili pak ono najčešće, odvratni gad. Zbog tuge i zbog gadova pišem ove riječi, zbog tuge i bijesova. Ja se mnogo razlikujem od svojega oca, koliko i po čemu ne mislim ovdje govoriti. Znam samo da sam bezbroj puta slabiji i nekoliko puta jači ovisno o tome gdje se gleda, u koje to komore duše. Činjenica da sam se više puta zamislio, bih li mogao, bih li zbilja mogao ubiti čovjeka…moja iskrena pomisao da mi ne bi bilo žao da netko umre, pa čak i od moje ruke, ona odmah za sobom vuče mnoga pitanja. Da netko blizak, netko iz obitelji, netko tko gotovo uvijek nanosti boli i podsjeća nas koliko je život kurva, dok zapravo… nije kurva. Život je samo kupleraj. Zna se tko su kurve. Zna se tko puni kupleraj i udara po daskama pozornice. Netko takav da umre. Ili da ga ja osobno ubijem u ime ljubavi i pravde. Ah, koliko već ustaljenih rečenica, tvrdnji, zabrana, klišeja i uzrečica vrvi o toj temi, prastara je to tema, doista prastara, i nije joj falilo prakse… Gotovo oduvijek borim se sa moralnime, sa moralnošću, dugo vremena pitao sam sebe pitanja, uvjeravao sebe stvari, doista sam težio i težim sada nečemu što znam da je posve sveto. Nešto što se želi zbog njega samoga, što ima svrhu po sebi. Nešto što mori i bičuje ostatak mene, to svjetovno grumenje moje. I opet čak, nisam posve siguran je li ubojstvo krivi čin, kriv po svetost, a prav da bude taj gledati i trpjeti ružnoću koja se ovija o bližnje. Znam za kaljenje, znam za učenje iz patnje, znam za oblikovanje karaktera, znam za dobro u lošemu, znam da je plemenitije trpjeti nego nanositi… Brutalno ubojstvo teško spada u taj okvir svetosti, posebice brutalno ubojstvo obiteljskoga člana. Dio mene, ni sam ne znam je li me zaluđuje ili vara, no sasvim sigurno mi govori da ubiti nije loše, da ubiti nije krivo. Iako naravno da jeste. To se od Mojsija još znade. Pa i mnogo ranije. No koliko je loše i je li doista uvijek loše, kako pobijediti, ostati pobjedniik bez toga!?!? Je li zbilja tihom patnjom?! To su moralna pitanja. Ja znam odgovore na ta pitanja. No nažalost, ima ih više, i upravo znam koja su za koga od mene i mojih. Posve je nemoguće da je svaki ubojica loš čovjek, nemoralan čovjek. Sumnjam da postoji netko posve loš i nemoralan. No postoje kurve i gadovi. Kurve su riječ koju moj otac katkada voli koristiti. Ovdje sam je drage volje proslijedio, a on je koristi upravo za takve gadove, za slabiće, nemoralne, mugere, oportuniste i pizde što na prvi povjetarac okreću svoj pramac a sa njime i oštricu koju svaki čovjek nosi u rukavu. Svaki čovjek ima žalac pun otrova, koji na žalost nije povezan sa nutarnjim organima kao u pčele, već sa duhom, a duh je gospodo neuništiv. On može lutati, on može posrtati, može umirati bezbroj puta, no nema toga što će zadati udarac koji jedna toljaga može načiniti glavi ili nož mekom topom trbuhu. Zapitao sam se tako ja, bih li doista provodio besane noći, bih li bio u svom vlastitome paklu i grizodušju do kraja svojih dana da dignem ruku –baš kao i Raskoljnikov- na babu lihvarku. Da ova nestane sa lica zemlje. Sa lica ljudi. Ja iskreno vjerujem da bi svima bilo bolje da umre. Da nestane. I k tome iskreno vjerujem da nisam gad što to vjerujem, iako mi društveni odgoj, vjerski odgoj iz djetinjstva, državni odgoj te roditeljski govori da jesam. Ja mora da sam loš. Iako znam da nisam. No jesam. U nama ljudima, barem u većini, postoji ta zabluda, taj preduboki mit o dobru i zlu, o crnome i bijelome…koji pojednostavljuje stvari i stvarnosti. No zasigurno je dobro što je tome tako. Jer svijet bi valjda bio još i gore mjesto, još i veći kupleraj nego što jest. Pitam vas, kakve koristi, kakva smisla, zdrava razuma i pristojnosti biva u činjenici da je na životu osoba prazna od smisla, prazna od ljubavi, prazna od uviđajnosti, prazna od nesebičnosti, prazna od strasti i težnji, prazna od znanja, a puna laži, sebičnosti, šupljine i bora…i k tome, svakodnevno nanosi iskrene boli samom svojom prirodom drugima oko sebe?!. Ljudima koje nikada ničime nije zaslužila, a još manje njihovu žrvtvu, patnju i tu morbidnu ljubav. Takva je moja baba. Nje bolje da nema. Nekoć sam je zvao baka, nekoć sam se ljutio na oca kada bi još davno iz puke šale govorio ''baba'' ili ''vještica''. Nekoć sam bio dijete. Sada, jedva prevalim preko jezika riječ baka, i to većinom zbog majke mi. Iste majke koja je u bolnici na psihijatrijskom odjelu, liječi se od depresije dobrim dijelom radi svoje majke. Dok ova niti mnogo zna, niti mnogo brine, niti mari, pa i da bi ju posjetila tamo… Nema sada niti trunke u mojoj duši koja će mi reći suprotno, u toj duši koja je sve samo ne ravnodušna, a da naš svijet ne bi zbiljski bio bolji bez te osobe, bez te ''kurve''…bez boli i jada koje siju u srcima voljenih. Majke zaista mogu biti najtoplije grudi i najhladniji hrid, najveće kurve…i kada jednom umre, svi će gledati zatomiti boli, ljutnje i istine te upaliti to svijetlo njihove i naše sulude nade, potrebe i želje, iskopati sve valjane uspomene iz tko zna kojih ladica i dana…i ta vještica, ta baba…postati će baka. Postati će bakica. Njene bore postati će plemenite, njezine riječi odzvanjati će blago, a njena odvratna sebičnost bit će poškropljena mirisom jorgovana. Tuga… kurve… i gadovi. Znate li što me ozlojeđuje još i više toga da su tuga, kurve i gadovi svuda oko nas?!? To što ih ne smiješ priznati na glas. Baš kao ni totalitarnu vlast. To što ih treba skrivati od istine. To što oni koji nisu kurve i gadovi moraju živjeti u laži, moraju si lagati i mora im biti lagano u lice to što je posve očito. Žeže me i kida to što kurve i gadovi bivaju samo bake i djedovi, sestre i očevi…a kada crknu…kada crknu onda postaju dobri ljudi. Bijes i tuga. Bijes. Jesam li ja gad, jesam li ja budala, svinja ili čovjek zbog toga što prezirem i mrzim najviše to što se jednostavne istine koje more dobre ljude ne smiju pa niti izreći?!? I ponajviše, ne smiju se izreći gadovima i kurvama u lice. Što im se toliko, baš toliko olakšava posao, što im se toliko prašta i gleda kroz prste a da im se čak ni istina ne smije reći. Vjerujte mi prijatelji, znam vrlo dobro kako zvučim. Ovo je gnjevno pismo. No sumnjam kako sam promašio istinu, dapače, rekoh vam je. Dio mene koji se iznova probudio jučer sa suzama moga oca, i riječima njegove prošlosti…eh…lakše je biti bijesan nego tužan. Time mi se majka trovala već godinama dok napokon nije pokleknula, dok joj duša nije mogla primiti više tuge i bijesa te je stala zračiti sebe samu, razdirati tkivo kao crna rupa svijetlo… Ne znam hoće li se ikada potpuno oporaviti. No nisam malodušan. Vjerujem i sa time znam, kako će sve opet biti dobro. I također mislim da će odlazak te babe, te bake koja me je čuvala i grlila dok sam bio djetešce, biti dio oporavka ove obitelji. Ako mislite da ja ne znam koliko je to groteskno, morbidno i otužno…promislite dva puta. Moje misli su iskrene, uvjeren sam da su istina. No izrekoh ih. Napisah ih na glas. I sada sam ja gad. Tako i valja biti. Kada gadovi nisu ono što jesu, netko mora biti biti gad. Pa makar i nisam. * * * Želio sam reći koju o svome ocu i njegovim suzama, prvim i jedinima u tri desetljeća, no posvetih se radije gadovima i kurvama koji su ih izmamili na obraze…jer doista, lakše je biti bijesan nego tužan. Možda je i zdravije, možda…kako za koga. I opet se tu čovjek trvi između produhovljene utjehe, ljubavi i snage veličine i žrtve, vlastite i tuđe te starozavjetnog osvetničkog bijesa i te oštrice noža koja se okreće u trbuhu krivca. Između Isusovog drugoga obraza i ljudskoga oka za oko. Oko za oko, oko za oko, oko za oko… i na kraju kako vele svi ostadoše slijepci. Mene mami ideja ubojstva. No iskreno, ne zavaravam se kako bih je ubio samo za dobro svojih roditelja. Mislim da bi njezin nestanak bio bolji od ostanka, to da, no ubio bih također i da nešto učinim. Da nešto naučim, da doživim… Dio mene pomišlja kako bi čak mnogo dodatnoga dobro nastalo, jer ubivši babu, moje grizodušje i pokora za nešto što nikome sem meni nije štetilo natjerali bi me u bezbrojna dobra i bezbrojne žrtve…i tako bih svijet obogatio mnogim dobrima za gotovo ništa zla. Ubivši babu ubio bih dio sebe, a njega bih gledao iskupiti pred cijelom pozornicom, roditeljima, voljenima, prijateljima, bogaljima i bogovima…eh Fjodore, Fjodore, eh Feđa… Kada bih barem mogao učiniti takvu žrtvu, žrtvu o kojoj je Dostojevski pisao… Bio bih možda toliko sretan u svojoj nesreći… Bio bih dobar i svijet oko mene bio bi dobar, a ovako sam samo gad koji se usudio maštati o smrti svoje voljene bake… Gad. |